Pobuna koja je trebala završiti u nekoliko dana pretvorila je Španjolsku u rat koji će uskoro progutati cijeli kontinent.
Romanovi nisu bili opasni zbog onoga što su još mogli učiniti, nego zbog onoga što su drugi još mogli učiniti u njihovo ime.
Jedan režim htio je proizvesti novu stvarnost u nekoliko sati. Dobio je nešto drugo - trajnu krizu koja još živi u betonu i bodljikavoj žici.
U zemlji koja je voljela govoriti o slobodi, najslobodnije su zvučali oni koji nisu imali gotovo ništa osim puta pred sobom.
Bio je to mir koji nije smirio ništa: samo je uredno rasporedio nezadovoljstva, čekajući da ih neka nova generacija zapali.
U luci daleko od Pariza jedna je eksplozija razotkrila koliko brzo velika načela nestaju kad se sudare s državnim interesima.
Russell i Einstein nisu pisali samo svojoj epohi. Njihov manifest i danas zvuči kao pitanje koje čovječanstvo izbjegava.
Povijest voli pobjednike prikazivati kao sudbinu. U stvarnosti, katkad ih od propasti dijeli tek trenutak tuđeg oklijevanja.
Dok su europske prijestolnice još brojale krize, na drugom kraju svijeta rat je već učio ljude kako izgleda 20. stoljeće.
U jednom hladnoratovskom trenutku činilo se da se budućnost može iskopati detonacijom... pod uvjetom da nitko ne pita kamo odlazi prašina ni što je u njoj.
Jedna davna bitka otkriva koliko su se na istočnoj granici Europe rano isprepleli sloboda, carstva, savezi i unutarnje izdaje.
Uska grla svijeta nisu samo presudne energetske linije. Ponekad su to vrata kroz koja velika sila uđe kao gospodar, a izađe kao uspomena.
Jednog jutra 1941. Iran se probudio između dvije vojske. Nije bio neprijatelj, nije bio saveznik, bio je potreba.
Jednog ljetnog dana 1959. u Moskvi sudoper je postao pozornica na kojoj su se sudarila dva velika obećanja 20. stoljeća.
Jedan rat počeo je tiho, s nekoliko savjetnika i osjećajem kontrole. Završio je kao lekcija o sili koja se pretvara u vlastitu zamku.
Kako se produbljuju američke frakcije na desnici tako se ponovno vraća i rasprava o sudbini Libertya, vjerojatno da bi još jednom bila ugušena.
Povijest se može potisnuti, ali ne i ugasiti. U Volinju je u ljeto 1943. zapaljeno više od sela, nešto trajno, nešto što se ne prevladava.
Front koji se ne pomiče mjesecima zapravo uvijek nešto skriva. Izgleda kao rat iscrpljivanja, ali ispod površine sprema se eksplozija.
Otoci su prodani za zlato, stanovnici nisu pitani, a odluka iz 1917. danas se vraća kroz Grenland i novu geopolitiku sjevera.
Dok Europa tek sanja oceane, kineska flota već plovi Indijskim oceanom, nameće red i prestiž, a zatim se carstvo svjesno povlači...
