Nekada su se knjige spaljivale zbog straha od njihovih ideja. Danas nestaju jer je netko napokon shvatio koliko njihovo znanje vrijedi.
Što ako najveći užas nije u tome da ljudi izgube razum, nego da pronađu dovoljno dobar razlog da ga više nikada ne moraju preispitati?
Možda problem nije što je život kratak, nego što ga predugo tretiramo kao probnu verziju. A puna verzija već jako dugo traje.
Možda se povijest ne otvara novim vratima, nego starim očima. Nova epoha počinje kad poznati svijet više ne možemo gledati kao prije.
Ako je kapitalizam otkrio da se najtvrđa moć danas lakše prodaje mekanim riječima, sve će biti podređeno tome, a zbunjeni spolovi tek trebaju to shvatiti.
Postoje mjesta na kojima put ne vodi naprijed, želja ne pripada onome tko je izgovara, a stvarnost pamti nešto što smo htjeli zaboraviti.
U gradu koji nasilje prodaje kao baštinu, jedino biće bez izbora postaje glavna atrakcija - i posljednje mjerilo naše ljudskosti.
Jednom, u lijepom predgrađu Connecticuta, moglo se plivati kroz privatna mora srednje klase. Ali svako je vodilo dublje prema neugodnoj istini.
Slušali smo priče o zabavama u vatrogasnom domu. Nismo ih doživjeli. A ono što smo mi imali sada nestaje pred našim očima.
Jednog jutra nitko više neće ustati. Kad shvate da je sve bila namještaljka koja se ne razlikuje od zemlje do zemlje, ni od sistema do sistema.
Kad se sve može naizgled dobiti odmah, ono što traži vrijeme postaje jako privlačno, kao dokaz da još nismo sasvim nestali.
Dok slušam šum između zadnjeg i prvog takta, sretan sam. Jesam li starac koji viče na oblak? Ili je oblak taj s kojim nešto ne valja?
Toliko godina kasnije jedna pjesma kao da nas poznaje sve bolje i bolje, ili mi nju? U nemirnim snovima i dalje hodamo sami.
Jezivu stvarnost skrivenu u dubokoj sjeni nemoguće je opisati riječima, zato što takve riječi ne postoje. Ali Lynch je poznavao poseban govor.
U trenutku kad je Amerika od njega očekivala himnu, Springsteen je snimio tišinu, cestu i zlo bez objašnjenja – i time rekao više nego ikad kasnije.
U hladnom svemiru na Nostromu se brod i biće stapaju u isti mehanizam, sustav koji radi savršeno dok god melje posadu koja mu služi.
Kalendar miruje, ali doživljaj se mijenja. Iza osjećaja da godine lete stoji precizan mehanizam koji većina ljudi nikad ne primjećuje.
Zašto se budućnost više ne doživljava kao obećanje nego kao ponavljanje, i zašto nas reciklaža kulture polako uči da od sutra ne očekujemo ništa novo?
Muči li vas činjenica da "više nema dobre glazbe"? Zapravo ima je - i fantastična je! Samo treba znati gdje je tražiti.
