Doživjeti stotu i ići hrabro preko nje: Dick Van Dyke i rijetka umjetnost života bez gorčine
Sto godina života bez cinizma i bez potrebe za neprijateljima. Što ako tajna dugovječnosti nije u tijelu, nego u karakteru?
Objavljeno
Negdje između crno bijelih televizora i beskonačnog skrolanja po ekranima, između vremena kada se publika doista odijevala za odlazak u kino i vremena kada film gledamo usput dok nešto drugo radimo, jedan čovjek je ostao gotovo isti. Dick Van Dyke stoji pred kamerom s onim širokim, pomalo nevjerojatnim osmijehom koji kao da ne pripada našoj eri, a možda su to za njega tvrdili i u svim erama. Njegovo lice pripada dvadesetom stoljeću, ali njegov vijek naginje prema nečemu što tek pokušavamo razumjeti. Sto godina života, pa onda i malo preko. Uvijek je zvučalo kao podvig. Svi bi mi voljeli do stotke, ali čak i kad kontempliramo takav podvig za sebe malo se bojimo kako bi to sve skupa izgledalo... Ok, imamo 100 godina. Ali sve nas boli, malo je reći da nismo u optimalnom stanju. Cijelo stoljeće je iza nas, lucidnost je došla, bila i prošla. Taj život nakon 100 odjednom se čini kao nekakva patnja i čekanje, možda i priželjkivanje neminovnog. Sa istom tom brojkom sjedi gospodin Dyke, ali bez te dileme.
Kako mi je uopće pao na pamet? Nije, algoritam mi ga je "doveo" kad sam danas otvorio YouTube. Prikazao mi se intervju povodom njegovog aktualnog 100. rođendana. Zaintrigiralo me, sjećam ga se iz starih filmova, i baš me zanimalo kako se danas "drži" s okruglih 100. Ono što sam imao vidjeti me baš jako zateklo. Ne pamtim kad sam zadnji put vidio 100-godišnjaka kojeg još uvijek krasi tako oštar, ali i neopterećen um. Kaže da se osjeća vrlo dobro, ništa ga generalno ne boli, nema većih nelagoda, i to se vidi već na prvi pogled.