Što ako najveći užas nije u tome da ljudi izgube razum, nego da pronađu dovoljno dobar razlog da ga više nikada ne moraju preispitati?
Postoje mjesta na kojima put ne vodi naprijed, želja ne pripada onome tko je izgovara, a stvarnost pamti nešto što smo htjeli zaboraviti.
Jednom, u lijepom predgrađu Connecticuta, moglo se plivati kroz privatna mora srednje klase. Ali svako je vodilo dublje prema neugodnoj istini.
Jezivu stvarnost skrivenu u dubokoj sjeni nemoguće je opisati riječima, zato što takve riječi ne postoje. Ali Lynch je poznavao poseban govor.
Njezina slava bila je prevelika da bi je mogla nositi, a sloboda previše stvarna da bi trajala kao iluzija koju je svijet želio gledati.
Iza snijega i božićne utjehe krije se fascinantan film o potisnutim snovima, bijesu i cijeni ostajanja u svijetu koji očekuje uklapanje.
U filmu nema vlaka, nema putovanja na jug, samo visoke stambene zgrade s južne strane Save, ali naizgled zamrznuto vrijeme u njima još se uvijek mijenja.
"Perfect Days" nije film o rutini nego ogledalo u kojem se vidi sve što gubimo žureći — smisao, mjeru i tišinu u kojoj čovjek napokon može postojati.
