Jednom, u lijepom predgrađu Connecticuta, moglo se plivati kroz privatna mora srednje klase. Ali svako je vodilo dublje prema neugodnoj istini.
Ako su pitome bijele ograde i sve što se skriva pod njima iz Lynchevog "Blue Velvet" čak i pretjerano eksplicitan opis svega što se nalazi iza zavjese idile, može i suptilnije, ranije, u neku ruku, kad maknemo element nadrealnog, čak i genijalnije. Jer napraviti film koji će krenuti kao dosjetka, a završiti kao dijagnoza cijele jedne civilizacije, majstorski je potez umjetnika. "The Swimmer" Franka Perryja iz 1968. upravo je takav film. Na prvi pogled bizarna, gotovo šarmantna priča o muškarcu koji odluči doći kući tako da prepliva bazene svojih susjeda. Ne cestom, ne automobilom, ne pješke, nego - bazen po bazen. Kao da je američko predgrađe nekakav arhipelag, a on Odisej u kupaćim gaćama.
Samo što ovo nije Odiseja povratka kući. Ovo je Odiseja čovjeka koji otkriva da ni "kuće" ni iluzije više nema. Ovo je priča koja se ponavlja, kroz novu estetiku, ravno kroz srce i današnjeg ostatka srednje klase.