Desetljećima se film "It's a Wonderful Life" gleda kao sigurna luka božićne utjehe. Film koji se pušta skoro redovno za Božić u dnevnim boravcima kad se upale lampice, kad vani pada snijeg (ili bi htjeli da pada), kad želimo vjerovati da život, uz sve izazove i padove, ipak ima smisla. I u tome nema ničeg lažnog. Milijuni ljudi su upravo u tom filmu pronašli potvrdu da pojedinac vrijedi, da dobro postoji, da i nakon neuspjeha život može biti vrijedan življenja. Ta emocija je stvarna, prenosila se generacijama i preživjela brojne promjene. Dobro, u Europi možda nije bio "prvi izbor", ali je svakako jako gledan i danas, dok je u Americi i dalje neizbježan dio božićnog TV repertoara.
No, film je puno dublji nego se možda čini na prvo gledanje (ili cijeli niz gledanja). "It’s a Wonderful Life" nije film koji počinje radošću i završava utjehom. To je film koji prolazi i kroz očaj, bijes, potisnutu frustraciju i osjećaj promašenosti, da bi tek onda, gotovo na samom rubu, ponudio nadu. Božić ovdje nije početna točka, nego posljednja stanica. Štoviše, ako ga gledate prvi put sve do nekih sat i nešto pitat ćete se - zašto je ovo uopće u kategoriji "božićni filmovi" (iako je na brojnim "najbolji božićni filmovi svih vremena" najčešće na samom vrhu)?