La Jetée - film samo u fotografijama, izvan prostora i vremena, prikladno za ono što eventualno ostaje nakon Trećeg svjetskog rata

Je li film u slikama oksimoron? Možda, ali ne nužno. Tko kaže da preostale sličice nećemo biti u stanju sami vlastitom maštom "docrtati"? Ali ako vam je baš draže, ne moramo to ni zvati filmom već foto-romanom. Ono što je fascinantno je to kako brzo zapravo zaboravljamo da se slike pred nama ne pomiču, ali razmišljajući o njima unatrag "vidimo" sve te pokrete koji su izostavljeni...

Film (foto-roman!) o kojem danas govorimo je francuski uradak "La Jetée" iz 1962., a iza istog stoji francuski umjetnik Chris Marker. U svojoj dugoj karijeri (preminuo je 2012. u 91. godini života u Parizu, a stvarao je sve do samog kraja) snimio je puno filmova, ali svejedno ga se ne bi moglo nazvati filmskim redateljem jer prije svega je bio istinski multimedijalni umjetnik. Među tim karakteristikama svakako je i talentirani fotograf što postaje odmah jasno dok gledate "La Jetée".

Zapravo, kada bismo ogolili ovaj važan projekt dobili bismo kreativnu uličnu fotografiju koja je pretvorena u - ni više ni manje - znanstvenu fantastiku u sjeni straha od svjetskog rata. Godina je 1962. - godina Kubanske raketne krize! Zanimljivo, film je objavljen u veljači te godine, a kriza je buknula u listopadu iste...

Cijeli film traje svega 28 minuta - i to je možda idealna duljina za projekt koji zapravo jest foto-roman. Kao da možemo zamisliti sve ono "kretnje" između koje bi film pogurale preko sat ili dva u trajanju, a ovako dobivamo komprimiranu verziju priče.

A priča je to koju nije baš tako lako pohvatati na prvu. Malo znamo o mračnom svijetu koji nam se predstavlja, ali vrijeme je negdje neposredno nakon Trećeg svjetskog rata, u post-apokaliptičnom Parizu.

Preživjeli (tipično za mnoge post-apokalipse!) žive u podzemlju, ali ljudski rod se ne miri s najokrutnijom sudbinom.

Znanstvenici u dugim mračnim hodnicima naporno rade ne bi li pronašli način kako putovati kroz vrijeme. Cilj im je testne subjekte poslati u druge vremenske periode kako bi "pozvali prošlost i budućnost da spase sadašnjost".

Pronaći pak "pokusne kuniće" za takav eksperiment nije lako jer je od esencijalne važnosti da budu izuzetno mentalno snažni - u protivnom potonu u ludilo. U konačnici se odlučuju za neimenovanog protagonista koji se čini kao dobar kandidat. Njega za prošlost veže jedna slika, slika prije rata, još iz djetinstva. Sjeća se samo da stoji na promatračkoj platformi (na francuskom: la jetée) u sklopu pariške zračne luke Orly te tamo vidi jednu ženu. Netom zatim dogodio se nekakav incident, pamti, ali ne zna što je to točno bilo, no čini mu se da je netko umro.

Sve je to, dakako, vrlo apstraktno, ali baš je tako i zamišljeno. Zapravo cijeli film se odvija kao kakav san - ili možda san unutar sna - jer puno toga nam nikad nije objašnjeno. Kako je izbio i kako završio Treći svjetski rat? Očito nuklearno čim su se svi sklonili u podzemlje. Ali što se želi pronaći u prošlosti i budućnosti? Naravno, nema potrebe to uzimati kao dio fiksnog narativa. Ovo je više pjesnički prikaz čovječanstva koje je podbacilo i sad bi voljelo ili se vratiti u vrijeme prije katastrofe ili možda pronaći u budućnosti trenutke kad je katastrofa prevladana ili zaboravljena, no ti pokušaji su uvelike osuđeni na neuspjeh.

Kraj filma je vrlo upečatljiv i može poslužiti kao šira rasprava o tome što uopće predstavlja život, od pojedinca do cijelog ljudskog kolektiva. Ipak, nećemo otkriti što se točno dogodi na kraju za sve one koji još nisu pogledali "La Jetée" .

Iako je riječ o relativno kratkom foto-romanu/filmu, mogli bismo ga interpretirati na više načine. Da, nastao je u vrijeme Hladnog rata i straha da bi nuklearni sukob između SAD-a i SSSR-a mogao izbrisati ljudsku vrstu. U tom kontekstu ovo se može promatrati kao film koji je dokument jednog anksioznog vremena. S druge strane tu je i njegova znanstveno-fantastična komponenta. Štoviše, glavnina filma ne bavi se ni pred ni post-apokalipsom, već primarno putovanjem kroz vrijeme.

Jasno, da bi se kroz vrijeme logički uopće moglo moći putovati potrebno je prihvatiti 4-dimenzionalnost, odnosno aktivno postojanje sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, naspram filozofskom prezentizmu (stavu da postoji isključivo sadašnjost i ništa mimo nje). U jednom trenutku naš protagonist dolazi u susret s naprednim ljudima iz budućnosti, ali čak i kad mu se naizgled nudi izbor on opet bira prošlost i neke stvari koje su zapečaćene...

U tom smislu sama tehnika foto-romana posebno dolazi do izražaja. Jer film se ipak "kreće", on jasno ide kroz vrijeme, od prošlosti preko prezenta do budućnosti... ili nam se tako barem čini. Fotografije su pak zamrznute u vremenu. One su vječna sadašnjost koja nema namjeru ikad se promijeniti.

Zapravo moglo bi se reći da je "La Jetée" više filozofska fantastika, a ne znanstvena fantastika.

Svakako valja spomenuti da je autor ovog filma, Chris Marker, bio pripadnik skupine francuskih audio-vizualnih umjetnika koje se u to vrijeme nazivalo "lijevom obalom" dok je u isto vrijeme postojala i "desna obala" onog što se pak kolektivno prepoznalo kao Novi val.

Koja je razlika bila među njima? Iako nazivi asociraju na to, nije da su jedni bili ljevičari, a drugi desničari (iako, ovi s "lijeve obale" jesu bili nešto lijevije!). Na "desnu obalu" svrstavalo se redatelje kao što su Claude Chabrol, Francois Truffaut, i Jean-Luc Godard. Uspješni, fokusirani na film, popularni... S druge strane imamo umjetnike na "lijevoj obali" koji nisu bili toliko nužno opčinjeni filmom kao medijem već su film doživljavali kao dodatni alat u svojem arsenalu izričaja.

I jedni i drugi djelovali su 50-ih i 60-ih i među njima nije bilo nekog velikog rivalstva, štoviše, često su i surađivali zajedno. Na "lijevoj obali" bili su već spomenuti Chris Marker, ali i Alain Resnais, ili pak Agnes Varda.

Kako ih razlikovati? Zapravo i nije tako teško. Recimo kad gledate "Les Quatre Cents Coups" od Truffauta ili pak "A bout de souffle" od Godarda, iako su filmovi "novovalni", imaju svoju strukturu, narativ. Revolucionarna kamera, bez sumnje, ali nisu suviše nadrealni. S druge strane pak ako gledate aktualni "La Jetée" ili pak "L'Année dernière à Marienbad" (eng. "Last Year at Marienbad") odmah ćete dobiti dojam da ste na nekom "drugom terenu", da se nešto dogodilo i odjednom prešlo iz domene narativa ravno u domenu emocija i jedne drugačije interpretacije.

"La Jetée" je nastao na vrhuncu Hladnog rata te ga nekako automatski vezujemo uz taj period, a i priču o post-apokalipsi vidimo kao ishod nuklearnog sukoba. No, sama radnja filma, čak i kad nam se sugerira i vrijeme i mjesto (podzemni hodnici Pariza), postoji negdje mimo i vremena i prostora. U neku ruku egzistira kao čudna bajka sa svojim idealizmima, nadanjima i poukama. Postoji li izlaz iz distopije u utopiju? Ili je obrnuto?

"La Jetée" vrijedi pogledati barem jednom, jer vjerojatno će biti i dovoljno, pošto ga sigurno nećete moći više zaboraviti. Utjecaj filma i na samu filmsku industriju osjećati će se još desetljećima kasnije. Primjerice, znanstveno-fantastični film "12 Monkeys" iz 1995. poprilično je inspiriran foto-romanom iz 1962. te razrađuje neke slične teme, na jedan drugačiji način, dakako.

Postoji puno načina na koji možete pogledati "La Jetée" (ponovno ili po prvi put), čak i bez zvuka, kao izložbu fotografija, jer i one same toliko toga govore.