The Wicker Man i užas kolektivne normalnosti

Što ako najveći užas nije u tome da ljudi izgube razum, nego da pronađu dovoljno dobar razlog da ga više nikada ne moraju preispitati?

Objavljeno

9 min
0
The Wicker Man / ilustracija |

Na otoku Summerisle gotovo ništa ne izgleda kao upozorenje. Djeca pjevaju u školi, odrasli se okupljaju u gostionici, vrtovi cvatu, a godišnja doba još imaju obrede koji ljudima govore gdje pripadaju. Prava idila, topla, ljudska, u zagrljaju prirode. Mjesto na koje bismo tako rado pobjegli kad god nam dođe "pobjeći od svega". Ali to je naša projekcija, ono što bismo voljeli da jest. Stvarnost pak može biti varljiva jer postoji odmah ispod sloja naših zamisli i neugodno je konačna, dok put od naših iluzija do nje može trajati predugo. Ovo je priča o filmu, ali kako to obično i biva kad se namjerimo na kultni film, brzo će postati priča o životu, onom raskoraku između naših pretpostavki i svega teškog ispod površine.

Kada jednog dana na idilični otok stigne policijski narednik Neil Howie kako bi istražio nestanak djevojčice, ulazi u mjesto koje funkcionira s gotovo zavodljivom lakoćom. Nitko ne trči ni vrišti, nitko se ne ponaša kao negativac. Svi samo znaju svoju ulogu.

Poštovani, za nastavak čitanja potrebna je pretplata
Izaberite jednu od ponuđenih opcija:

Koristimo kolačiće za osnovne funkcije weba i analitiku. Možete prihvatiti sve ili odabrati samo nužne. Saznaj više i uredi postavke

© 2026 Advance.hr
Podrška i pomoćUvjeti korištenjaKontakt