Put ka ispravljanju najveće nepravde Kubrickovog opusa: "Barry Lyndon" je jedan od najljepših i najkompletnijih filmova ikad stvorenih, vrijeme je da se iz zaborava vrati tamo gdje pripada, u sam filmski vrh

Kad čujete ime Stanley Kubrick koji film vam padne na pamet? Vjerojatno onaj koji vam je najdraži. Za većinu to će biti "2001.: Odiseja u svemiru", čudesan film za koji je i danas teško povjerovati da je nastao davne 1968. godine. Za druge to će možda biti kontroverzna "Paklena naranča" iz 1971., film ispred svog vremena, ali o budućnosti kojoj se možda neugodno približavamo. Mnogi će ipak reći "Isijavanje" iz 1980. čim čuju ime slavnog redatelja kojeg se s pravom smatra jednim od najboljih, ako ne i najboljim svih vremena.

No, između ovih popularnih remekdjela, nasred 70-ih godina (koje su općenito možda bile najveće desetljeće filma uopće), nalazi se njegov film koji nimalo ne zaostaje, ali često biva zaboravljen, preskočen, ili jednostavno ostaje u sjeni ovih giganta. Riječ je nepravdi, jer Kubrickov "Barry Lyndon" iz 1975., čak i kad se uračunaju sve tvrdnje da je ljepota u očima promatrača, možda je najljepši film ikad snimljen.

Jako je teško reći što se dogodilo. Zašto je nešto toliko potpuno kao što je "Barry Lyndon" ostalo zaboravljeno? Možda jednostavno publika u njemu nije pronašla onaj specifičan element ili elemente koji se toliko ubacuju u sjećanje kao što je bio slučaj kod njegovih drugih hitova? Da, točno je, "Barry Lyndon" nema ništa što bi moglo doseći egzistencijalnu misterioznost crnog monolita, ili pak iskonski osjećaj beznađa pred pobunjenom umjetnom inteligencijom kao što je HAL-9000. Svakako nema ni prostor za beskonačne interpretacije i preslagivanja kao što to ima "Isijavanje". Ali zato ima nešto što ovi nemaju - "Barry Lyndon" posjeduje sveobuhvatnost kao malo koji drugi film koji se upušta u priče velikih proporcija.