Ulica na kojoj je televizija pokušala pobijediti siromaštvo

Najradikalnija ideja Sesame Streeta nije bila žaba koja govori ni golema žuta ptica. Bila je to pretpostavka da ista kutija koja je djecu pretvarala u potrošače može pomoći da siromaštvo ne postane njihova obrazovna sudbina još prije prvog školskog dana.

Kada je emisija 10. studenoga 1969. prvi put prikazana na američkoj javnoj televiziji, izgledala je poput razigranog kaosa sastavljenog od lutaka, pjesama, animacija i vrlo neobičnih susjeda. Iza tog kaosa nalazili su se precizni nastavni ciljevi, razvojni psiholozi i jedna ambicija dostojna vremena koje je još vjerovalo u velike javne projekte. Sesame Street bio je socijalna politika prerušena u dječju emisiju – s Muppetima umjesto birokrata i pjesmama umjesto obrazaca.

Vrtić koji je već stajao u dnevnom boravku

Amerika šezdesetih otkrivala je da obrazovna nejednakost ne počinje u školi. Kada siromašnije dijete prvi put sjedne u klupu, ono često već zaostaje za vršnjakom koji je odrastao uz knjige, razgovor i predškolsko obrazovanje. U izvještaju iz kojeg će nastati Sesame Street producentica Joan Ganz Cooney navela je da gotovo polovica američkih školskih okruga nema ni vrtiće. Uključivanje dodatnih pet milijuna četverogodišnjaka i petogodišnjaka u javni sustav stajalo bi procijenjenih 2,75 milijardi dolara godišnje, bez cijene novih učionica. Država nije mogla preko noći otvoriti predškolsku ustanovu u svakoj siromašnoj četvrti. Televizor je, međutim, ondje već stajao.

Projekt je počeo gotovo banalno, razgovorom za večerom 1966. Psiholog i direktor Carnegie Corporationa Lloyd Morrisett primijetio je da njegova trogodišnja kći bez teškoća pamti reklamne pjesmice. Cooney i Morrisett postavili su jednostavno pitanje – ako televizija može dijete naučiti sloganu za pahuljice, zašto ga ne bi mogla naučiti slovima i brojevima? Carnegie je financirao Cooneyjino istraživanje, a ona je nekoliko mjeseci putovala zemljom i razgovarala s pedagozima, psiholozima, filmašima i televizijskim producentima. Njezin je izvještaj postao nacrt za Children’s Television Workshop, osnovan 1968. uz osam milijuna dolara javnog i zakladnog novca.

Kako su reklame počele prodavati slova

Cooney nije pokušala pobijediti komercijalnu televiziju tako da bude ozbiljnija i sporija od nje. Učinila je nešto inteligentnije – ukrala joj je najbolja oružja. Iz reklama je izdvojila ponavljanje, kratki format, jasnoću i upečatljivu sliku. Madison Avenue, zapisala je, nije pronašla nikakvu magičnu formulu, nego je od učitelja prepisala učinkovite nastavne tehnike koje su sami učitelji pomalo zaboravili. Tako su nastale male "reklame" za slovo B ili broj 4, a epizode su se ponašale kao da ih umjesto proizvođača igračaka sponzoriraju slova i brojevi.

Ništa se nije prepuštalo samo televizijskoj intuiciji. Istraživači su promatrali kada djeca gledaju u ekran, kada gube zanimanje i što su nakon pojedinog prizora doista zapamtila. U pilot-emisijama ljudi i Muppeti bili su odvojeni jer su se stručnjaci bojali da bi djeca mogla pobrkati stvarnost i fantaziju. Testiranja su pokazala nešto drugo – čim bi lutke nestale, nestajala je i dječja pozornost. Zaključak nije bio da djecu treba naučiti pristojnije gledati televiziju, nego da treba popraviti emisiju. Muppeti su pušteni među ljude na ulicu, a iz te je odluke nastala i Velika Ptica.

Ulica kao skriveni kurikulum

I sama je ulica bila dio kurikuluma. Nije izgledala poput sterilnog predgrađa iz tadašnjih reklama, nego poput Harlema, Bronxa ili njujorškog Upper West Sidea. Imala je istrošene smeđe kuće, vanjske stube, hidrante i kante za smeće. Prva epizoda počela je tako što je Gordon, crni muškarac, djevojčici Sally pokazivao susjedstvo. Djeca nisu samo učila brojiti – gledala su crne i bijele odrasle osobe kako žive zajedno, razgovaraju i rješavaju svakodnevne probleme bez potrebe da im netko posebno objašnjava zašto je takva zajednica normalna. Psihijatar Chester Pierce to je nazivao "skrivenim kurikulumom".

Koliko je taj prizor bio političan, pokazalo se već u proljeće 1970. Potpuno bijela komisija zadužena za obrazovnu televiziju u Mississippiju glasala je s tri glasa prema dva da se Sesame Street ne prikazuje na državnoj mreži. Problem nisu bili čudovišta ni govoreće životinje, nego integrirana postava djece i odraslih. Mississippi, objasnio je jedan član komisije, "još nije bio spreman". Nakon nacionalne osude zabrana je trajala samo 22 dana. Posebna je ironija bila to što je Jim Henson, tvorac Muppeta, rođen upravo u Mississippiju.

Jesu li Muppeti doista smanjili obrazovni jaz?

Je li emisija doista djelovala? Prva velika evaluacija pratila je 943 djece i ustanovila da su najviše napredovala ona koja su je najčešće gledala, osobito u prepoznavanju slova, brojeva i oblika. No pojavio se neugodan problem. Redovitiji gledatelji često su dolazili iz domova u kojima su roditelji bili obrazovaniji i više razgovarali s djecom. Televizijski signal mogao je stići u svaki dnevni boravak, ali nisu svi dnevni boravci pružali iste uvjete za učenje. Kasnija analiza zato je upozorila da emisija može pomoći siromašnijoj djeci, a ipak ne mora automatski smanjiti razmak između njih i imućnijih vršnjaka.

Desetljećima poslije ekonomisti Melissa Kearney i Phillip Levine pronašli su bolji način mjerenja. Iskoristili su činjenicu da 1969. nisu sva američka područja imala jednako dobar televizijski prijam. Djeca koja su živjela ondje gdje je signal Sesame Streeta bio snažan rjeđe su zaostajala za razredom primjerenim svojoj dobi. Procijenjeni rizik zaostajanja bio je oko 14 posto manji, a učinak posebno vidljiv među dječacima i u siromašnijim područjima.

Autori emisije pritom nisu zamišljali televizor kao elektroničku dadilju. Otvarali su centre za zajedničko gledanje u crkvama, knjižnicama i društvenim domovima te dijelili materijale roditeljima i školama. Ekran je trebao biti početak razgovora, a ne njegova zamjena. Sesame Street nije mogao djetetu osigurati bolji stan, kvalitetniju školu ili roditelja koji ima vremena čitati mu prije spavanja. Mogao mu je barem omogućiti da u školu ne uđe kao potpuni stranac u svijetu slova, brojeva i knjiga.

Kako je umro gospodin Hooper

Kada je Will Lee, glumac koji je od prve sezone igrao vlasnika trgovine gospodina Hoopera, umro potkraj 1982., autori su mogli učiniti ono što televizija obično čini s nestalim likovima: zamijeniti glumca ili objasniti da se Hooper odselio. Odlučili su suprotno. Ako djeca ionako susreću smrt, zaključili su, emisija koja tvrdi da ih priprema za život ne bi smjela glumiti da se ona nije dogodila.

Scenaristi i stručnjaci za dječji razvoj pomno su oblikovali epizodu. Velika ptica najprije zaboravlja da se gospodin Hooper neće vratiti i želi mu darovati svoj crtež. Odrasli joj tada objašnjavaju da je Hooper umro i da se mrtvi ne vraćaju. Nisu govorili da je "zaspao" ili "otišao", jer takve riječi malom djetetu mogu stvoriti strah od spavanja ili odlaska. Velika ptica se ljuti, zbunjena je i tužna, ali nitko joj ne govori da to mora brzo preboljeti.

Epizoda je emitirana na Dan zahvalnosti 1983., kada su roditelji vjerojatnije bili kod kuće i mogli nastaviti razgovor. Nije završila čudesnim olakšanjem, nego jednostavnom spoznajom da će prijatelji pamtiti gospodina Hoopera i nastaviti živjeti bez njega. Tako je ista televizijska učionica koja je djecu poučavala slovima pokušala objasniti i jednu od prvih velikih činjenica odraslog svijeta.

Najvažnija pouka Sesame Streeta nije da je televizija dobra za djecu. Takva bi tvrdnja bila jednako naivna kao i uvjerenje da je svaki ekran nužno štetan. Emisija je dokazala nešto neugodnije i trajnije – ekran uvijek "poučava". Pitanje je samo tko sastavlja lekciju, čemu ona služi i smatra li dijete budućim građaninom ili tek budućim kupcem.