Kad su se srušile afričke ulice, svijet je vidio daleki napad. U isto vrijeme Al-Qaida je vidjela dokaz da je pronašla ulaz u novo stoljeće.
Jedna skromna poruka iz CERN-a otvorila je vrata mreži koju nitko nije posjedovao. Tek kasnije stigli su gospodari, zidovi i algoritmi.
Hollywood joj je dao lice koje je osvojilo svijet, ali joj nije ostavio prostor da ostane osoba kad su se reflektori ugasili.
U zemlji koju su svi smatrali osuđenom na ovisnost, jedan je mladi kapetan odlučio da se dostojanstvo može pretvoriti u državnu politiku.
Imperij ga je slavio dok je razotkrivao tuđe zločine. Kad je istu savjest okrenuo prema doma, postao je čovjek kojeg treba eliminirati.
Iranski hodočasnici vjerovali su da se protiv imperijalizma ne šuti ni pred Kabom. Saudijska monarhija mislila je upravo suprotno.
Na Pacifiku su Britanci i Francuzi podijelili vlast, zakone i škole, ali ne i odgovornost. Iz tog apsurda nastala je jedna tvrdoglavo svoja država.
Dok su carevi plovili i ljetovali, a vojnici čekali završetak žetve, diplomati su zatvarali posljednje izlaze iz europske krize.
Petorica uhvaćenih provalnika bila su tek početak. Pravi zločin počeo je kada je Bijela kuća pokušala podrediti državu vlastitom opstanku.
Kad je nebo nad Hamburgom počelo usisavati zrak s ulica, granica između vojne strategije i masovnog spaljivanja nestala je u vatri.
Jedan gotovo nenasilan udar obećao je dostojanstvo milijunima, ali je Egiptu ostavio politički obrazac iz kojeg se nikad nije posve izvukao.
Terorizam je često samo privremena etiketa - nestane kada počinitelji dobiju zastavu, parlament i dovoljno vremena da napišu svoju povijest.
Ženevski mir trajao je tek toliko da Francuska ode, Amerika uđe, a privremena granica postane uvod u desetljeća smrti.
Tek kada je poraz postao izvjestan, dio njemačke elite pronašao je hrabrost. No može li zakašnjela savjest još uvijek biti savjest?
Pobuna koja je trebala završiti u nekoliko dana pretvorila je Španjolsku u rat koji će uskoro progutati cijeli kontinent.
Romanovi nisu bili opasni zbog onoga što su još mogli učiniti, nego zbog onoga što su drugi još mogli učiniti u njihovo ime.
Jedan režim htio je proizvesti novu stvarnost u nekoliko sati. Dobio je nešto drugo - trajnu krizu koja još živi u betonu i bodljikavoj žici.
U zemlji koja je voljela govoriti o slobodi, najslobodnije su zvučali oni koji nisu imali gotovo ništa osim puta pred sobom.
Bio je to mir koji nije smirio ništa: samo je uredno rasporedio nezadovoljstva, čekajući da ih neka nova generacija zapali.
U luci daleko od Pariza jedna je eksplozija razotkrila koliko brzo velika načela nestaju kad se sudare s državnim interesima.
