Sartre je odbio medalju, novac i službeni pečat, ali nije mogao spriječiti da upravo njegovo odbijanje postane dio Nobelovog kanona.
Postoje priznanja koja čovjeka uzdižu i priznanja koja ga, barem u njegovim vlastitim očima, zarobljavaju. Kada je 22. listopada 1964. Švedska akademija objavila da Nobelovu nagradu za književnost dodjeljuje Jean-Paulu Sartreu, francuski filozof i pisac nije se našao pred običnom odlukom o prihvaćanju medalje i novca. Trebao je odlučiti može li ostati ono što je cijelog života tvrdio da jest – slobodan intelektualac koji ne pripada nijednoj ustanovi – ako dopusti da ga "najveća kulturna ustanova svijeta" označi kao jednog od svojih izabranika.
Sartre zapravo nije čekao službenu objavu. Kada su se u francuskom tisku pojavile glasine da bi mogao dobiti nagradu, pisao je Švedskoj akademiji i zamolio je da ga ukloni s popisa kandidata. Pismo nije stiglo na vrijeme da zaustavi odluku. Nobelov odbor nagradio ga je za djelo "bogato idejama, ispunjeno duhom slobode i traganjem za istinom", a čovjek koji je upravo tako opisivao smisao vlastitog rada odgovorio je da nagradu ne može prihvatiti.