Ivan Marković je profesor zemljopisa u mirovini i jedan od najiskusnijih članova autorskog tima Advance.hr-a. Premda se pridružio kasnije, često kaže da se “pripremao godinama” – kao dugogodišnji, revni čitatelj portala i poznavatelj svijeta koji vjeruje da učenje nikada ne prestaje.
Marković donosi rijetku vrstu stručnosti: spoj geografskog znanja, životnog iskustva i dubokog interesa za zemlje Latinske Amerike, gdje je proveo dio života.
U posljednje vrijeme sve češće preuzima i zahtjevne geopolitičke analize te se u njima snalazi iznimno uvjerljivo, zahvaljujući svojoj smirenoj, profesorskoj preciznosti. Kada Roša ili Marjanović nisu dostupni, upravo Marković preuzima teme iz njihove domene – od velikih međunarodnih pregovora do složenih globalnih trendova – i obrađuje ih s jednako jasnim, promišljenim stilom.
Njegovi tekstovi odlikuju se strpljivim objašnjavanjem konteksta, razumijevanjem regionalnih posebnosti i diskretnom mudrošću čovjeka koji je svijet gledao i iz knjiga i iz prve ruke.
Kad je nebo nad Hamburgom počelo usisavati zrak s ulica, granica između vojne strategije i masovnog spaljivanja nestala je u vatri.
Jedan gotovo nenasilan udar obećao je dostojanstvo milijunima, ali je Egiptu ostavio politički obrazac iz kojeg se nikad nije posve izvukao.
Terorizam je često samo privremena etiketa - nestane kada počinitelji dobiju zastavu, parlament i dovoljno vremena da napišu svoju povijest.
Ženevski mir trajao je tek toliko da Francuska ode, Amerika uđe, a privremena granica postane uvod u desetljeća smrti.
Tek kada je poraz postao izvjestan, dio njemačke elite pronašao je hrabrost. No može li zakašnjela savjest još uvijek biti savjest?
Pobuna koja je trebala završiti u nekoliko dana pretvorila je Španjolsku u rat koji će uskoro progutati cijeli kontinent.
Romanovi nisu bili opasni zbog onoga što su još mogli učiniti, nego zbog onoga što su drugi još mogli učiniti u njihovo ime.
Milijuni ljudi mogu gladovati, bježati i umirati gotovo neprimijetno kada njihova tragedija ne služi interesima velikih sila.
Jedan režim htio je proizvesti novu stvarnost u nekoliko sati. Dobio je nešto drugo - trajnu krizu koja još živi u betonu i bodljikavoj žici.
Bio je to mir koji nije smirio ništa: samo je uredno rasporedio nezadovoljstva, čekajući da ih neka nova generacija zapali.
U luci daleko od Pariza jedna je eksplozija razotkrila koliko brzo velika načela nestaju kad se sudare s državnim interesima.
Russell i Einstein nisu pisali samo svojoj epohi. Njihov manifest i danas zvuči kao pitanje koje čovječanstvo izbjegava.
Povijest voli pobjednike prikazivati kao sudbinu. U stvarnosti, katkad ih od propasti dijeli tek trenutak tuđeg oklijevanja.
Napadi od sjevera do juga Malija nisu samo sigurnosna kriza, nego bitka za kraj jedne epohe u kojoj se Sahel odvaja od starog poretka.
Dok su europske prijestolnice još brojale krize, na drugom kraju svijeta rat je već učio ljude kako izgleda 20. stoljeće.
Kad institucije prestanu proizvoditi red, i najteža prošlost može se vratiti kao obećanje sigurnosti za iscrpljeno društvo.
U jednom hladnoratovskom trenutku činilo se da se budućnost može iskopati detonacijom... pod uvjetom da nitko ne pita kamo odlazi prašina ni što je u njoj.
Možda nikad nećemo ni saznati koliko krakova je imao zloglasni laboratorij američke tajne države, ali otvaranje tajni sad ima jedan drugačiji povod.
Zapadni političari znaju da je Netanyahu postao ime uz koje se više ne treba vezati, ali zabrinuti birači o Bennettu znaju puno manje.
Jedna davna bitka otkriva koliko su se na istočnoj granici Europe rano isprepleli sloboda, carstva, savezi i unutarnje izdaje.
