Pariz je u kolovozu 1944. bio gotovo oslobođen, ali još nije bio slobodan – i upravo je u tome ležao problem. Njemačke kolone povlačile su se prema istoku, saveznički tenkovi probijali su se iz Normandije, a u zapovjednim stožerima prevladavala je hladna i sasvim razumna zamisao: ne ulaziti u grad. Trebalo ga je zaobići, odsjeći njemačku posadu i nastaviti prema Rajni. S gledišta generala, Eiffelov toranj nije bio vojni cilj. Bio je orijentir pokraj goleme logističke računice.
Ali glavni gradovi imaju neugodnu naviku da odbijaju biti samo točke na karti. Dok je Dwight D. Eisenhower, američki general i vrhovni saveznički zapovjednik, računao gorivo, mostove i dane izgubljene u uličnoj borbi, Charles de Gaulle, vođa Slobodne Francuske, računao je nešto drugo – legitimitet. Jer onaj tko prvi uđe u Pariz neće samo osloboditi grad. Vrlo vjerojatno će odlučiti i tko govori u ime Francuske nakon okupacije.