Pariz je u kolovozu 1944. bio gotovo oslobođen, ali još nije bio slobodan – i upravo je u tome ležao problem. Njemačke kolone povlačile su se prema istoku, saveznički tenkovi probijali su se iz Normandije, a u zapovjednim stožerima prevladavala je hladna i sasvim razumna zamisao: ne ulaziti u grad. Trebalo ga je zaobići, odsjeći njemačku posadu i nastaviti prema Rajni. S gledišta generala, Eiffelov toranj nije bio vojni cilj. Bio je orijentir pokraj goleme logističke računice.
Ali glavni gradovi imaju neugodnu naviku da odbijaju biti samo točke na karti. Dok je Dwight D. Eisenhower, američki general i vrhovni saveznički zapovjednik, računao gorivo, mostove i dane izgubljene u uličnoj borbi, Charles de Gaulle, vođa Slobodne Francuske, računao je nešto drugo – legitimitet. Jer onaj tko prvi uđe u Pariz neće samo osloboditi grad. Vrlo vjerojatno će odlučiti i tko govori u ime Francuske nakon okupacije.
Plan da se Pariz zaobiđe nije bio proizvod ravnodušnosti prema njegovim stanovnicima. Bio je vojnički racionalan. Saveznički logističari procjenjivali su da bi oslobođenom gradu trebalo oko 4000 tona zaliha dnevno. Kad bi se isti transportni kapacitet pretvorio u gorivo za borbene postrojbe, mogao bi poduprijeti trodnevni motorizirani prodor prema njemačkoj granici. Grad koji je u političkoj mašti predstavljao Francusku na vojnom je papiru izgledao kao milijunski potrošač hrane, ugljena i kamiona.
Naime, nakon sloma njemačkog fronta u Normandiji Saveznici nisu željeli Wehrmachtu dati vremena da se ponovno učvrsti. Borba za veliku prijestolnicu mogla je potrajati tjednima. Mogla je progutati divizije potrebne drugdje, izazvati razaranje grada i zaustaviti ofenzivu u trenutku kada se činilo da je njemačka vojska napokon izgubila ravnotežu. U ratu između simbola i benzina, benzin najčešće pobjeđuje. Ipak, Pariz će postati iznimka.