Najvažniji američki konvoj te večeri nije imao vojnu pratnju ni ikakvo pravo zapovjedništvo. Bila su to obična kola u koja su 24-godišnji senatski službenik Lewis Machen i afroamerički senatski glasnik Tobias Simpson trpali knjige, dnevnike i povjerljive spise. Machen će u mraku izgubiti kotač, uzeti zamjenski iz napuštene kovačnice i zatim prevrnuti cijela kola. Svežnjevi papira rasut će se po cesti dok se iza njega nebo nad Washingtonom bude crvenjelo od svjetla golemog požara...
Na tim kolima nalazilo se nešto što se nije moglo ponovno sazidati. Capitol je mogao dobiti novi krov, predsjednička kuća nove salone, a ministarstva nove urede. Nestanu li, međutim, izvorni zapisi o odlukama mlade republike, država gubi dio vlastitog pamćenja, a samim time i dio vlastite egzistencije.
Washington 1814. nije bio monumentalna prijestolnica kakvom ga danas zamišljamo. Imao je oko 8200 stanovnika, nedovršene zgrade i ulice koje su se nakon kiše pretvarale u blato. Amerika pritom nije imala središnji državni arhiv - ključni dokumenti bili su razasuti po uredima, tavanima i drvenim ormarima.
Rat protiv Britanije Sjedinjene Države objavile su 1812. nakon godina sporova oko pomorske trgovine i britanskog prisilnog novačenja mornara s američkih brodova. Dio američke političke elite vjerovao je i da bi rat mogao završiti osvajanjem Kanade. No umjesto kratke potvrde nacionalne snage uslijedile su neuspjele invazije, izgubljene bitke i rastuća financijska iscrpljenost. Suverenitet se, kako je Washington uskoro otkrio, lakše proglašava nego brani.