Najmoderniji čovjek Europe 1923. nije morao biti industrijalac, diplomat ili avijatičar. Mogao je biti krivotvoritelj koji bi u Beču sjeo u vlak, na granici pokazao uvjerljivu putovnicu i nekoliko sati poslije izišao u državi čija policija nije znala ni njegovo pravo ime. Vlak je bio brži od potjernice, a novi pečat često učinkovitiji od novog lica.
Kriminalci nisu čekali da netko izmisli globalizaciju. Njezino osnovno pravilo shvatili su vrlo rano - roba, novac i ljudi mogu prelaziti granice, dok policijski spisi uglavnom ostaju iza njih. Zato se 7. rujna 1923. u Beču dogodilo nešto tiho, birokratsko, ali i dugoročno revolucionarno. Predstavnici dvadeset država nisu stvorili svjetsku policiju. Stvorili su mrežu zahvaljujući kojoj kriminalac prelaskom granice više nije nužno mogao postati nečiji tuđi problem.