Jedanaest godina i pet dana nakon što su diplomati u Parizu potpisali dokument kojim su se njihove države odrekle rata kao instrumenta nacionalne politike, njemačke su postrojbe prešle poljsku granicu. Na pariškom dokumentu stajali su i potpisi Njemačke, Italije i Japana - sila koje će ubrzo pokazati koliko malo vrijedi tinta kada krenu tenkovske gusjenice. Ironija je ovog puta zaista velika, možda do te mjere da je cijela priča uvelike zaboravljena.
Najlakše je zato Kellogg-Briandov pakt proglasiti spomenikom međuratnoj lakovjernosti, pravnim kišobranom od papira otvorenim pred olujom. No ljudi okupljeni 27. kolovoza 1928. pripadali su generaciji koja je rat poznavala bolje nego što je željela. Gledali su kako industrija i masovna mobilizacija pretvaraju Europu u sustav proizvodnje smrti kao nikada dotad. Njihova zabluda možda je bila u vjeri da pravna rečenica može odmah promijeniti računicu država. Ipak, ta je rečenica poslije promijenila način na koji se agresija imenuje, opravdava i sudi.