Jedanaest godina i pet dana nakon što su diplomati u Parizu potpisali dokument kojim su se njihove države odrekle rata kao instrumenta nacionalne politike, njemačke su postrojbe prešle poljsku granicu. Na pariškom dokumentu stajali su i potpisi Njemačke, Italije i Japana - sila koje će ubrzo pokazati koliko malo vrijedi tinta kada krenu tenkovske gusjenice. Ironija je ovog puta zaista velika, možda do te mjere da je cijela priča uvelike zaboravljena.
Najlakše je zato Kellogg-Briandov pakt proglasiti spomenikom međuratnoj lakovjernosti, pravnim kišobranom od papira otvorenim pred olujom. No ljudi okupljeni 27. kolovoza 1928. pripadali su generaciji koja je rat poznavala bolje nego što je željela. Gledali su kako industrija i masovna mobilizacija pretvaraju Europu u sustav proizvodnje smrti kao nikada dotad. Njihova zabluda možda je bila u vjeri da pravna rečenica može odmah promijeniti računicu država. Ipak, ta je rečenica poslije promijenila način na koji se agresija imenuje, opravdava i sudi.
Godina 1928. bila je visoka plima kratkog međuratnog optimizma. Sporazumi iz Locarna ublažili su odnose Njemačke i zapadnih sila, a francuski ministar vanjskih poslova Aristide Briand i njegov njemački kolega Gustav Stresemann već su dobili Nobelovu nagradu za mir. Činilo se da stare neprijatelje napokon mogu vezati ugovori, a ne mobilizacijski planovi. Ispod tog optimizma ostao je ipak vrlo konkretan francuski strah - što ako se Njemačka ponovno podigne, a SAD opet ostanu s druge strane Atlantika?
Briand je zato 1927. predložio bilateralni sporazum kojim bi se Francuska i SAD odrekli međusobnog rata. U Parizu je to zvučalo kao mirovna inicijativa, ali i kao diskretan pokušaj da se Washington veže uz francusku sigurnost. Američki državni tajnik Frank B. Kellogg nije želio savez koji bi jednog dana mogao zahtijevati američku intervenciju. Njegov je odgovor bio diplomatski elegantan - neka se rata ne odreknu samo Francuska i Amerika, nego sve velike sile.