U zoru 1. rujna 1969. Washington je u Libiji imao dovoljno vojne sile da sruši vladu, ali ne i dovoljno informacija da utvrdi tko ju je upravo srušio. U bazi Wheelus i oko nje nalazilo se približno pet tisuća Amerikanaca, dok je Šesta flota plovila Sredozemljem. Prva američka procjena čak je kao mogućeg vođu prevrata navela bivšeg časnika Saada al-Dina Abu-Shuwayriba. Ime 27-godišnjeg pukovnika Muammara Gaddafija još nije bilo dovoljno poznato da bi ušlo u ozbiljne brifinge.
Pravi paradoks, međutim, nije bila činjenica da SAD nisu prepoznale Gaddafija. Ležao je u odluci da ga, nakon što su ga prepoznale, ne pokušaju zaustaviti. Mladi časnici govorili su protiv korupcije, obećavali društvene reforme i jamčili sigurnost strancima i naftnim kompanijama. Uz to su se predstavljali, prigodno, kao protivnici komunizma. Washington je novu vlast stoga priznao već 6. rujna. Manje od dva mjeseca poslije ista će vlast zatražiti odlazak Amerikanaca iz baze Wheelus. Revolucije se, ispada, katkad najlakše provuku pokraj velikih sila kada prvih nekoliko dana govore jezikom koji one žele čuti.