U noći u kojoj je japanski rat trebao završiti, njegov se posljednji front otvorio u hodnicima Carske palače. Meta nisu bili američki bombarderi ni sovjetski tenkovi, nego nekoliko krhkih gramofonskih ploča. Na njima je bio snimljen glas cara Hirohita, glas koji je gotovo cijela zemlja poznavala samo kao političku i vjersku apstrakciju. Do podneva ga je trebalo čuti cijelo Carstvo. Skupina mladih časnika krenula je pronaći ploče, uništiti ih i spriječiti predaju.
Bila je to, zanimljivo, pobuna organizirana u ime apsolutne odanosti caru, ali protiv njegove izričite volje. Zavjerenici su željeli spasiti carski poredak tako da cara odvoje od vlastite odluke. Njegov su glas namjeravali oteti kako bi sačuvali njegov autoritet. Teško je zamisliti savršeniju završnu scenu jednog sistema koji je poslušnost pretvorio u najvišu vrlinu – vrhovna zapovijed vrijedila je sve dok nije tražila kraj.