Romanovi nisu bili opasni zbog onoga što su još mogli učiniti, nego zbog onoga što su drugi još mogli učiniti u njihovo ime.
Jedan režim htio je proizvesti novu stvarnost u nekoliko sati. Dobio je nešto drugo - trajnu krizu koja još živi u betonu i bodljikavoj žici.
U zemlji koja je voljela govoriti o slobodi, najslobodnije su zvučali oni koji nisu imali gotovo ništa osim puta pred sobom.
Bio je to mir koji nije smirio ništa: samo je uredno rasporedio nezadovoljstva, čekajući da ih neka nova generacija zapali.
U luci daleko od Pariza jedna je eksplozija razotkrila koliko brzo velika načela nestaju kad se sudare s državnim interesima.
Russell i Einstein nisu pisali samo svojoj epohi. Njihov manifest i danas zvuči kao pitanje koje čovječanstvo izbjegava.
Povijest voli pobjednike prikazivati kao sudbinu. U stvarnosti, katkad ih od propasti dijeli tek trenutak tuđeg oklijevanja.
Dok su europske prijestolnice još brojale krize, na drugom kraju svijeta rat je već učio ljude kako izgleda 20. stoljeće.
U jednom hladnoratovskom trenutku činilo se da se budućnost može iskopati detonacijom... pod uvjetom da nitko ne pita kamo odlazi prašina ni što je u njoj.
Jedna davna bitka otkriva koliko su se na istočnoj granici Europe rano isprepleli sloboda, carstva, savezi i unutarnje izdaje.
Dana 27. prosinca 1922. u službu je ušao skroman japanski brod koji je promijenio ratovanje i najavio stoljeće nosača zrakoplova.
