U povijesti postoje državni udari koji traju po par dana, ali nastave živjeti kao geografska činjenica. Ciparski puč od 15. srpnja 1974. bio je upravo takav – dovoljno kratak da ga se u kalendaru lako svede na epizodu, dovoljno razoran da se pedeset godina poslije još vidi na karti, na ulicama Nikozije i u jeziku europske birokracije.
Tog jutra ono što je počelo kao unutarnji obračun među grčkim Cipranima zapravo je bilo izvoz diktature iz Atene. Ciparska Nacionalna garda, pod snažnim utjecajem grčkih časnika i uz potporu grčke vojne hunte, napala je predsjedničku palaču u Nikoziji i srušila nadbiskupa Makariosa III., pravoslavnog poglavara i predsjednika Republike Cipar. Pučisti su objavili da je Makarios mrtav. Nije bio. Pobjegao je iz palače, stigao do Paphosa, potom preko britanske baze Akrotiri do Londona, a ubrzo i do Ujedinjenih naroda. U jednoj od onih povijesnih ironija čovjek kojeg su urotnici htjeli pretvoriti u leš vratio se kao diplomatski dokaz njihove nesposobnosti.