U povijesti postoje državni udari koji traju po par dana, ali nastave živjeti kao geografska činjenica. Ciparski puč od 15. srpnja 1974. bio je upravo takav – dovoljno kratak da ga se u kalendaru lako svede na epizodu, dovoljno razoran da se pedeset godina poslije još vidi na karti, na ulicama Nikozije i u jeziku europske birokracije.
Tog jutra ono što je počelo kao unutarnji obračun među grčkim Cipranima zapravo je bilo izvoz diktature iz Atene. Ciparska Nacionalna garda, pod snažnim utjecajem grčkih časnika i uz potporu grčke vojne hunte, napala je predsjedničku palaču u Nikoziji i srušila nadbiskupa Makariosa III., pravoslavnog poglavara i predsjednika Republike Cipar. Pučisti su objavili da je Makarios mrtav. Nije bio. Pobjegao je iz palače, stigao do Paphosa, potom preko britanske baze Akrotiri do Londona, a ubrzo i do Ujedinjenih naroda. U jednoj od onih povijesnih ironija čovjek kojeg su urotnici htjeli pretvoriti u leš vratio se kao diplomatski dokaz njihove nesposobnosti.
Cipar je tada već bio država s previše čuvara i premalo mira. Neovisnost je dobio 1960., nakon britanske kolonijalne vlasti, a njegov ustavni poredak bio je zamišljen kao osjetljiva ravnoteža između grčkih i turskih Ciprana.
Bijeg "mrtvog" predsjednika
Kad su tenkovi 15. srpnja 1974. otvorili vatru na predsjedničku palaču u Nikoziji, Makarios III. nije bio sam u nekoj mračnoj sobi državne moći. Upravo je primao skupinu grčke djece iz Egipta. Taj detalj daje prizoru dodatnu jezu. Kad je počeo artiljerijski napad na zgradu, uz predsjednika su bila i djeca.Prema kasnijem svjedočenju Andreasa Potamarisa, zapovjednika predsjedničke garde, Makarios u početku nije htio napustiti palaču. Krov je gorio, pucnjava se približavala, a on je još oklijevao. Tek ga je Patroklos Stavrou, jedan od njegovih najbližih suradnika, uvjerio da odmah mora otići. Bijeg je krenuo kroz unaprijed poznati stražnji prolaz, daleko od glavnog ulaza prema kojem su pučisti usmjerili napad. U skupini su bili Potamaris, Nikos Thrasyvoulou i Makariosov nećak Andreas Neofytou.
Nije to bio uredan bijeg državnika pod zaštitom službenog konvoja. Više je nalikovalo improvizaciji čovjeka kojeg je vlastita država upravo pokušala progutati.
Skupina je u bijegu na cesti prema Strovolosu zaustavljala civilna vozila. Prvi automobil, u kojem je jedan par vozio dijete liječniku, ostao je bez goriva nakon stotinjak metara. Zatim su pronašli drugo vozilo prilagođeno za osobu s invaliditetom. Tako je predsjednik, kojeg su pučisti već proglasili mrtvim, nastavio bježati kroz sela u kojima su se mogli pojaviti ljudi spremni dovršiti posao.
Put ih je vodio prema planinama Troodosa i samostanu Kykkos. Ondje je Makarios molio, a redovnici su mu dali civilnu odjeću. Bio je to gotovo srednjovjekovni prizor ubačen u hladnoratovsku krizu – pravoslavni nadbiskup i predsjednik, skinut s vlasti tenkovima grčke hunte, presvlači se u samostanu kako bi preživio vlastitu smrt. Jedan redovnik rekao mu je da u Paphosu postoji čovjek s radijskom opremom kojom bi mogao progovoriti otoku.
Taj čovjek bio je Nicos Nicolaides, tehničar ciparske radiotelevizije i radioamater. U njegovoj radionici u Paphosu nastao je Free Radio of Cyprus. Makarios je ondje snimio poruku koja je trebala probušiti prvu veliku laž puča. Državni mediji tvrdili su da je mrtav. Njegov glas iz Paphosa govorio je suprotno: živ je, puč nije završen, a nova vlast nema ono što joj je najviše trebalo – privid nepovratnosti.
Ni Paphos nije dugo bio sigurno mjesto. Kad je postalo jasno da se pučističke snage približavaju, Makarios je prebačen u lokalni kamp Ujedinjenih naroda. Odatle su ga Britanci izvukli prema Akrotiriju, jednoj od svojih suverenih baza na Cipru, a zatim preko Malte prema Londonu. U svega nekoliko sati prešao je put od zapaljene palače do međunarodne diplomatske pozornice.
Tu leži ironija njegova bijega. Pučisti su htjeli pokazati da je Makarios prošlost, ali su ga vlastitom nespretnošću pretvorili u najopasniji dokaz da nisu uspjeli. Mogli su osvojiti palaču, spaliti krov i instalirati Nikosa Sampsona. No nisu mogli spriječiti da se čovjek kojeg su proglasili mrtvim pojavi kao glas iz Paphosa. Ponekad je za rušenje propagande dovoljno samo jedno: da mrtvac progovori.
Grčka, Turska i Britanija dobile su status sila jamaca. Na papiru je to zvučalo kao sigurnosni mehanizam. U praksi je to bio dokaz da je otok rođen s međunarodnom hipotekom. Ugovor o jamstvu zabranjivao je i priključenje Cipra drugoj državi i podjelu otoka, ali je silama jamcima ostavljao mogućnost "djelovanja" radi obnove poretka. Takve formulacije u međunarodnom pravu često miruju desetljećima, sve dok ih netko s tenkovima ne počne čitati kreativno.