Postoje sobe koje su veće od svojih zidova. Podrum Ipatjevljeve kuće u Jekaterinburgu bio je upravo takva soba – nizak, zagušljiv prostor u kojem je jedna revolucija odlučila da je prošlosti došao kraj. U noći sa 16. na 17. srpnja 1918. ondje nisu ubijeni samo Nikolaj II., posljednji ruski car, njegova supruga carica Aleksandra, njihovo petero djece i četvero ljudi iz njihove pratnje. Prije svega, ubijena je i mogućnost da netko, negdje, u ime njihova prezimena pokuša ponovno sastaviti Rusiju kakva je upravo nestajala.
Sentimentalna verzija te priče i dalje traži tugu i tišinu. Ima za to razloga jer su među ubijenima bila i djeca. Ali politička, a možda još i mračnija verzija priče počinje drugim pitanjem: zašto je obitelj koja više nije vladala i dalje bila toliko opasna da ju je odlučeno ukloniti? Građanski ratovi ne ubijaju samo iz osvete.