Često promatramo svijet kroz ono što je bilo ranije. Svjesni smo do koje su mjere velike sile "uredile" široke prostore koji se i danas teško nose s tim posljedicama. Najčešće nam na pamet padne Bliski istok i era britanskog kolonijalizma, koja je povlačila "linije u pijesku" i tako stvorila etničke i političke sukobe koji se nisu smirili ni do današnjih dana.
No, danas taj proces promatramo s poznatijeg terena, mnogo poznatijeg. Dana 13. srpnja 1878. u Berlinu je potpisan ugovor koji je izgledao kao kraj jedne krize, a zapravo je bio elegantan europski način da se kriza rasporedi po tuđim životima. Balkan je tog dana bio manje prostor, a više dokument. I to dokument na stolu onih koji su ga promatrali sa sigurne udaljenosti.
U završnoj verziji toga ugovora iz druge polovice 19. stoljeća stajalo je da se sile okupljaju radi "europskog poretka" nakon rata i preliminarnog *mira u San Stefanu. U tom izrazu već se čuju planovi te epohe...
Naime, "europski poredak" zapravo je značio da London ne želi ruski izlaz prema toplim morima, Beč ne želi veliki slavenski blok pred svojim vratima, a Sankt Peterburg ne želi priznati da je krvavo izborena vojna pobjeda sada diplomatski umanjena. Otto von Bismarck, njemački kancelar i domaćin kongresa, sebe je prikazivao kao "poštenog posrednika". Bio je to lijep izraz za čovjeka koji nastoji da se tuđi požar ne proširi na vlastitu kuću. Kongres je trajao od 13. lipnja do 13. srpnja, a u Berlinu su se sudarali interesi Austro-Ugarske, Britanije i Rusije, uz Osmansko Carstvo koje je sve više nalikovalo na vlasnika imanja o kojem razgovaraju vjerovnici.