Francuska je gotovo četvrt stoljeća učila birače da drugi krug predsjedničkih izbora nije vrijeme za političku želju, nego za protupožarni alarm. Kada se u finalu pojavi prezime Le Pen, sva neslaganja treba odložiti, a glas dati kandidatu koji možda ne oduševljava, ali navodno predstavlja "republiku, razum i normalnost". Ritual je funkcionirao dok je centar uvijek imao nekoga tko će stati s prihvatljive strane crte.
Sada se približava mogućnost za koju taj poredak nema pripremljen plan. Što ako u drugi krug uđu Marine Le Pen i Jean-Luc Mélenchon, dvoje političara koji se godinama opisuju kao "krajnje", "radikalne", pa i "ekstremne" opcije? Francuzi tada ne bi birali samo predsjednika. Centar bi, prvi put bez vlastitog kandidata i bez starog alibija, morao pokazati što doista smatra većom prijetnjom – nacionalističku desnicu ili ljevicu koja želi dirnuti u bogatstvo, dug, vlasništvo i samu arhitekturu Pete Republike?
To više nije politička fantazija. U novoj anketi IFOP-a Mélenchon završava drugi u čak tri od sedam scenarija prvog kruga, s između 16 i 19 posto glasova, dok Le Pen dobiva između 33 i 35 posto. U zamišljenom finalu ona ga pobjeđuje sa 67 prema 33 posto. Nekoliko dana ranije anketa Toluna Harris Interactive pronašla je gotovo istu dinamiku: podijele li se Macronovi nasljednici, Mélenchon može preskočiti centar, ali bi ga Le Pen potom pobijedila sa 68 prema 32 posto. Jasno, ankete mnogo mjeseci prije izbora nisu proročanstvo, a u četiri IFOP-ova scenarija ispred njega ipak završavaju kandidati desnog centra. No važno je da je donedavno provokativna televizijska hipoteza postala mjerljiv politički scenarij.
Kao i obično, iako smo već puno puta to adresirali, valja se još jednom osvrnuti na jezik. Izrazi "krajnja ljevica" i "krajnja desnica" mogu legitimno označavati položaj na političkom spektru, ali to trebaju i opravdati – i oni sami i oni koji takve oznake lijepe. Problem nastaje kada se prostorna oznaka pretvori u dijagnozu totalitarizma. Francusko Državno vijeće ove je godine dopustilo da se LFI za potrebe prikaza rezultata lokalnih izbora svrsta u blok "ekstremne ljevice", ali je izričito naglasilo da "ne ocjenjuje program stranke", nego samo zakonitost administrativne klasifikacije (!). Ta nijansa nestaje u naslovima. Ni Le Pen nije Hitler, ni Mélenchon nije Staljin. To ih ne oslobađa specifične kritike, ali bi javnost trebalo osloboditi povijesno nepismenog zastrašivanja.