Postoje državni zločini za koje bi neki rekli da se primarno, ili čak isključivo, događaju pod diktaturama. Ljudi ih teže smještaju u liberalnu demokraciju s prosvjetiteljskom tradicijom, uglađenom diplomacijom i predsjednikom u Elizejskoj palači koji se naziva socijalistom. A ipak, u noći 10. srpnja 1985., francuski obavještajci potopili su Greenpeaceov brod Rainbow Warrior u Aucklandu, u luci jedne prijateljske države. Meta je bio brod s aktivistima koji su se spremali krenuti prema francuskom nuklearnom poligonu u Pacifiku.
Bila je to operacija toliko bizarno nazvana da zvuči kao da ju je smislio neprijateljski scenarist: Opération Satanique. Dvije eksplozivne naprave pričvršćene su za trup broda, ispod vodene linije. Prva je otvorila rupu, druga je ubila Fernanda Pereiru, portugalsko-nizozemskog fotografa koji se vratio po opremu u kabinu. Država koja se voli predstavljati kao simbol civilizacije te je noći pokazala svoje drugo lice — instinkt sile kad joj propaganda više nije dovoljna.
Da bi se razumjelo zašto je Pariz bio spreman riskirati međunarodni skandal zbog jednog broda, treba otići daleko od Europe, prema atolu Moruroa u Francuskoj Polineziji. Ondje je Francuska još od šezdesetih gradila svoj nuklearni status, dio nacionalnog mita o strateškoj neovisnosti nakon Drugoga svjetskog rata.
Nuklearna bomba nije bila samo oružje, nego dokaz da Francuska nije tek američki junior partner. Bila je to, kako velike sile vole misliti o sebi, "suverenost", a za cijenu i posljedice se ne pita.