U Pjongjangu se 19. listopada 1950. vodila utrka koja je izgledala kao završna scena rata. Američka 1. konjička divizija i južnokorejska 1. pješačka divizija približavale su se gradu različitim pravcima, svaka je htjela prva ući u sjevernokorejsku prijestolnicu. Branitelji su rušili mostove preko Taedonga, ali se obrana raspadala. Kada su Amerikanci krenuli tražiti gaz istočno od grada, otkrili su da su Južnokorejci već prešli rijeku. Njihov zapovjednik, general Paik Sun-yup, ponudio je jednostavno objašnjenje: rođen je u Pjongjangu i znao je gdje se Taedong može prijeći.
Među američkim vojnicima širila se glasina da je Pjongjang njihov posljednji cilj i da će Dan zahvalnosti dočekati u Japanu. No, dok su savezničke kolone ulazile u grad, na sjeveru se u mraku otvarao posve novi rat. Prema zapovijedi Maoa, prve dvije ili tri divizije trebale su te večeri prijeći Yalu. Iza njih stajale su četiri kineske armije s ukupno 12 pješačkih divizija. Pojedine prethodnice vjerojatno su granicu prešle i nekoliko dana ranije, ali 19. listopada počelo je sustavno prebacivanje glavnine. Dakle, u Pjongjangu se slavila pobjeda koja je bila vidljiva, snimljena i ucrtana na kartu. Na Yaluu se stvarala vojska koju gotovo nitko nije vidio. Prvi je događaj izgledao kao povijest. Drugi će je zapravo odrediti.