Fašisti nisu porazili državu u bitci. Elite su ih pustile unutra, uvjerene da će nasilni pokret poslije moći držati pod nadzorom.
Benito Mussolini 28. listopada 1922. nije bio na čelu vojske pred rimskim vratima. Nalazio se u Milanu, više od 500 kilometara dalje, i čekao ishod političkih pregovora. U Rim je krenuo tek kada ga je kralj Viktor Emanuel III. pozvao da sastavi vladu. Budući diktator, kojeg će propaganda prikazivati kao osvajača prijestolnice, stigao je noćnim vlakom nakon što je politička pobjeda već bila osigurana. Fašistička "revolucija" je, drugim riječima, kupila kartu tek kada je dobila kraljevski poziv.
To ne znači da je Marš na Rim bio bezazlena predstava. Blef se sastojao u tvrdnji da crnokošuljaši mogu vojno osvojiti glavni grad. Prijetnja iza njega bila je itekako stvarna. Fašističke skvadre (tal. squadre d'azione, akcijski odredi) prethodne su dvije godine tukle i ubijale političke protivnike, spaljivale sindikalne domove i silom rušile lokalne vlasti. Država nije bila poražena u bitci — postupno se odrekla volje da bitku uopće vodi.