Eraserhead nije film koji razumijete. On s vremenom razumije vas
Njegovi prizori djeluju nelogično, ali osjećaji nikada ne griješe. Lynch ne snima san – on otvara prostor u kojem smo već bili.
Objavljeno
Kad sam Eraserhead prvi put gledao, negdje na početku fakulteta, bio sam, malo je reći, zbunjen i osjećao nelagodu. Kao da sam upravo pogledao nešto što više neću moći "de-gledati" (koliko je ovo gramatičko mrcvarenje? Ali shvaćate na što ciljam). Možda sad malo pretjerujem i imam neka lažna sjećanja, ali tako mi se čini - kao da sam rekao sam sebi: "Nije ti se dopalo i dobro je da nije. Zamisli kako bi bilo da jest?!". Nešto u tom stilu. Jesam li pritim išao i do onog "ma tko uopće gleda ovakve filmove?", to ne mogu reći. Možda, uz često isticanje transformacije pojedinca kroz život zaključit ću - moguće je.
Pričam vam o tim davnim osjećajima s razlogom. Jer da me danas pitate bi li stavio Eraserhead među osobnih top 10 filmova vjerojatno bih rekao - koga briga za preostalih 9! Malo je reći da je to "osobni zaokret", 180 stupnjeva ne dočarava put od jeze do obožavanja. Ne bi da ovo bude tekst o meni, iako, teško je poreći da je očito nešto i do subjekta kad je u stanju dovesti se do takve promjene paradigma, ali više je do objekta, do filma. Jer - koliko god možda baš ja pretjerujem s tom tvrdnjom - ovo je puno više od filma.