Jeste li ikad gledali jedan te isti film nekoliko puta i onda shvatite da zapravo nijednom niste ostali fokusirani na konkretnu radnju? Dobro, ne u slučaju da ga gledate uzastopno, ali, recimo, kojih 3 ili 4 puta kroz život. Jednom davno, pred više od trideset godina, pa slučajno polovično kad uhvatite na TV-u, onda ciljano, kao preporuka samom sebi ili društvu, i za kraj i na platnu iako bi ga tamo najmanje očekivali. Čak i ako je ta cjeloživotna seansa počela mutno, pokupila dijelove putem, do sad bi već trebali imati priču posloženu, ali ona kao da se putem mijenjala... A nije. Nema tu nikakve "redateljeve verzije", sve što je prikazano prvi put viđeno je i prekjučer, ipak... ne mogu se oteti dojmu da se film nekim čudom uspio promijeniti sam od sebe iako čvrsto zapisan 1981.
Riječ je o domaćem filmu, "malom" filmu, jednom od onih filmova koji lako prođe ispod radara čak i ako se smatrate filmofilmom ex-yu kataloga. Film se zove "Vlakom prema jugu". Ako ste veliki ljubitelj vlakova, kao i ja, mogli biste pomisliti da će ovo biti prava nostalgična poslastica. Nešto iz vremena dok su vlakovi koji su kretali prema jugu, ili prema bilo gdje, bili na najljepši mogući način bučni, susretljivi, nerijetko kao da putujete s nasumično odabranim novim članovima obitelji. Čuveni David Lynch je u jednom intervjuu pričao kako je nekoć davno, vjerojatno baš ranih 80-ih, putovao vlakom kroz Jugoslaviju, nije otkrio točno gdje, ali po opisu bi mogla biti Bosna, i ta ga je pustolovina beskrajno očarala, naročito kad je svjedočio ljudima koji čekaju vlak, negdje, a njega nema i nema, pa netko izvadi harmoniku i cijela scena se uskoro pretvorila u kakvu ad-hoc proslavu života.