Znate onaj osjećaj kad je nešto toliko snažno, u emotivnom smislu, da se jednostavno ne može opisati riječima? Pa kako onda? Ljudi su od davnina nalazili načine i to je zapravo jedan od glavnih zadaća umjetnosti. Zato tolika "umjetnost" - ako nije riječ o demonstraciji tehničkog savršenstva - danas izgleda isforsirana, pretenciozna i besmislena - jer ništa konkretno ne govori, ne otvara onu raspravu koja se ne može voditi riječima. Gitarist Eddie Hazel (iz sastava Funkadelic) napisao je 10-minutni neponovljivi solo kad su mu rekli da "svira kao da mu je upravo stigla vijest da mu je majka preminula". To je taj riječnik koji ne postoji u vokabularu.
Pokojni David Lynch bio je jedan od najvećih virtuoza tog jezika, ali medij mu nije bila glazba već film. Njegov film "Mulholland Drive" iz 2001. bio je, kad ga gledamo iz današnje perspektive, skoro pa proročanski o stvarima koje će se događati tek puno kasnije. Ako ga gledate samo kao narativ, kao "riječi", izgledat će vam zbrkano, nepovezano, ali ispod (ili iznad? na sve strane?) krije se možda i najtočniji opis svega što će kasnije potvrditi Epstein, Weinstein i druge afere - i više od toga, dubokom i meditativnom vožnjom kroz Mulholland Drive cijeli zapadni mit o slavi i uspjehu polako izlazi iz sjene i otkriva svoje pravo lice užasa.