Što vam prvo padne na pamet kad čujete da netko hvali film o čovjeku koji čisti javne WC-e u Tokiju? Vjerojatno nešto kao "to je vjerojatno nekakav pretenciozni art film" ili pak "dobro, ali što se u takvom filmu uopće ima za dogoditi?". Pošteno i potpuno razumljivo. Ali, pričekajte... Jer ovaj film ima veliki potencijal da vas oduševi (ako već nije). No, prvo se treba probiti kroz samu najavu koja odudara od svega aktualnog. U vremenu u kojem filmski foršpan izgleda kao napad na živčani sustav, u kojem se svaki kadar mora prodati kao "nešto najveće ikad", film "Perfect Days" djeluje toliko drugačije da izgleda kao da je u krivom vremenu. Upravo suprotno, u baš je točnom vremenu, baš nam je potreban kao nikada ranije.
Wim Wenders ovdje radi ono što je danas gotovo nepristojno – usudio se snimiti film u kojem nema velikog obrata, nema "spoiler" trenutka, nema scene koja će završiti kao gif na društvenim mrežama. Sve što zapravo imamo je čovjek po imenu Hirayama (Koji Yakusho), njegova budilica, njegova mala kupaonica, put do automata za piće, put do posla, put natrag. Jedan dan, drugi dan, treći… i odjednom shvatimo da smo ušli duboko u život lika za kojeg bismo, na prvu, rekli da uopće "nema priču".