Počinju li se stvari ponavljati? Stvari oko nas. Predmeti. Sadržaj. Možda čak i ljudi. Filmovi sve više nalikuju jedan na drugi. To vidimo i u glazbi, pa i politici, tehnologiji, u pričama, kao da odjednom sve "stoji" i ne kreće se naprijed. Kad je Steve Jobs prije dva desetljeća predstavio prvi iPhone, djelovao je kao poprilično revolucionarni stroj. Danas? Samo se poboljšavaju specifikacije. Isti "pravokutnik" je već dvadeset godina na stolu.
Ako ste 90-ih upalili TV i prikazivala se serija snimljena prije dvadeset godina, to se vidjelo, odmah, na prvu. Danas, ako upalite TV (ne savjetujem) i prikazuje se, recimo "Office" ili "Curb Your Enthusiasm" - dobre komedije - ali ne izgledaju kao nešto od prije četvrt stoljeća, zar ne? Mogli bi ih snimiti komotno danas i prošle bi.
Pokojni filozof i kritičar Mark Fisher (1968-2017) taj osjećaj opisuje kao svijet u kojem se budućnost više ne pojavljuje kao neki otvoren horizont već kao produžetak onoga što već postoji. Budućnost ne dolazi kao obećanje nego kao rok otplate. Sjećanje na razdoblja u kojima se moglo zamisliti društvo bitno drukčije (po mogućnosti bolje, ali barem drugačije) od postojećeg danas djeluje gotovo fantastično.
Zamislimo da možete danas se vratiti u 1950-e i pitati tamo nekoga da vam opiše budućnost, recimo za 50 ili 60 godina. Mnogi bi pričali o letećim automobilima, neki možda i u kolonijama na Mjesecu. Danas? Kako ljudi zamišljaju svijet za 50 godina? Najčešće ne baš optimistično. Ekološki i nuklearni holokaust? Oni umjereniji pak ne vide ništa značajno. Budućnost ne zvuči naročito uzbudljivo ili se pak doima negativno.