U trenutku kad je Amerika od njega očekivala himnu, Springsteen je snimio tišinu, cestu i zlo bez objašnjenja – i time rekao više nego ikad kasnije.
Bruce Springsteen... Teško je početi. S jedne strane ne mogu poreći da mi je prošlogodišnja biografska (donekle) glazbena drama, "Deliver Me from Nowhere", ostavila snažan dojam, možda zato što sam "Boss" nije toliko subjekt koliko njegov album "Nebraska" iz 1981. godine. Jer da nije... Ne znam koliko bi zapravo bio gledljiv film, osim ako tema ne bi bila kako je buntovni glas s vremenom postao institucija od povjerenja, naročito u post-2000 periodu gdje Springsteen više služi kao sigurno lice Demokratske stranke. Nažalost, njegov pristup čak i nije na liniji "budimo razumni, birajmo manje zlo", barem se ne doima tako - doima se kao milijarder (jedan je od najbogatijih glazbenika na svijetu uopće) koji zna kako se ponašati da zadrži svoj prestiž/imetak.
Ova kritika će ući u oštar zavoj kad dođem do Nebraske, ali ovaj svojevrsni predgovor nije ograđivanje ili prebrojavanje nelagodnosti. To je veća dilema od samog Springsteena i tiče se svakog glazbenika koji "igra na sigurno", a nekoć je bio glas bunta, barem u onom rock n roll smislu. Dakle, nipošto nije jedini. Teško je reći da rani U2 ne zvuče originalno, provokativno i - da, recimo i to - važno. Ali to je era u kojoj su posudili svoj glas za velike stvari, za bitne stvari, za progovaranje o dubokim nepravdama, o aparthejdu u Južnoj Africi, o jasnoj osudi američkog imperijalizma u pjesmi "Bullet the Blue Sky" (inspiracija je bila američka intervencija u El Salvadoru), slavlje MLK-a u "Pride (In the Name of Love)"...