U trenutku kad je Amerika od njega očekivala himnu, Springsteen je snimio tišinu, cestu i zlo bez objašnjenja – i time rekao više nego ikad kasnije.
Bruce Springsteen... Teško je početi. S jedne strane ne mogu poreći da mi je prošlogodišnja biografska (donekle) glazbena drama, "Deliver Me from Nowhere", ostavila snažan dojam, možda zato što sam "Boss" nije toliko subjekt koliko njegov album "Nebraska" iz 1981. godine. Jer da nije... Ne znam koliko bi zapravo bio gledljiv film, osim ako tema ne bi bila kako je buntovni glas s vremenom postao institucija od povjerenja, naročito u post-2000 periodu gdje Springsteen više služi kao sigurno lice Demokratske stranke. Nažalost, njegov pristup čak i nije na liniji "budimo razumni, birajmo manje zlo", barem se ne doima tako - doima se kao milijarder (jedan je od najbogatijih glazbenika na svijetu uopće) koji zna kako se ponašati da zadrži svoj prestiž/imetak.
Ova kritika će ući u oštar zavoj kad dođem do Nebraske, ali ovaj svojevrsni predgovor nije ograđivanje ili prebrojavanje nelagodnosti. To je veća dilema od samog Springsteena i tiče se svakog glazbenika koji "igra na sigurno", a nekoć je bio glas bunta, barem u onom rock n roll smislu. Dakle, nipošto nije jedini. Teško je reći da rani U2 ne zvuče originalno, provokativno i - da, recimo i to - važno. Ali to je era u kojoj su posudili svoj glas za velike stvari, za bitne stvari, za progovaranje o dubokim nepravdama, o aparthejdu u Južnoj Africi, o jasnoj osudi američkog imperijalizma u pjesmi "Bullet the Blue Sky" (inspiracija je bila američka intervencija u El Salvadoru), slavlje MLK-a u "Pride (In the Name of Love)"...
No, ispada da je s vremenom sama društvena osjetljivost postala samocenzurirana. Svijet je pun vrlo važnih tema o kojima bi se itekako moglo progovarati, ali ne živimo više u vremenu u kojem ćemo čuti "pop-rock hit" na temu ubijanja Palestinaca ili pak sporijeg ubijanja Kubanaca i Iranaca američkim sankcijama. Nema anti-ratnih pjesama, čak ni onih s porukama jedinstva. Umjesto toga imamo statusne glazbenike koji će prihvatiti samo agende koje su na "dnevnom redu". Od bunta smo prešli do nečeg što se komotno može nazvati buržujska osjetljivost. Probrane teme, uvijek vrlo prilagođene dnevnoj politici.
Kada je Springsteen ovih dana zauzeo jasan stav protiv brutalizma ICE trupa u Minneapolisu, to je bitno, odnosno trebalo bi biti bitno, ali teško je u isto vrijeme tvrditi da je i autentično. Dok traje sezona ubijanja ljudi u glavnom gradu Minessote traje i sezona skupljanja glasova za kongresne izbore u studenom i oštrina kritike se brzo gubi, čak i kad je vrlo ispravna.