Kad se povijest nadvije nad Iran, uvijek ostane nešto tiše i snažnije od politike: stih. Kroz stoljeća taj glas mijenja oblik, ali nikad ne posustaje.
Svijet se ponovno dijeli u blokove, rat se gura kao trajno stanje, a nada u multipolarnost sve više nalikuje orvelijanskoj zamci.
Živimo u gradovima koji nas umaraju, iritiraju i tiho oblikuju našu psihu. To nije slučajnost, nego posljedica načina na koji gradimo i razmišljamo.
Njezina slava bila je prevelika da bi je mogla nositi, a sloboda previše stvarna da bi trajala kao iluzija koju je svijet želio gledati.
Sto godina života bez cinizma i bez potrebe za neprijateljima. Što ako tajna dugovječnosti nije u tijelu, nego u karakteru?
Iza snijega i božićne utjehe krije se fascinantan film o potisnutim snovima, bijesu i cijeni ostajanja u svijetu koji očekuje uklapanje.
Ironično, nešto što se zove "Future Wars", sad već u podaljoj prošlosti, otkriva mi što to znači pronaći neizbrisiv ljudski trag u eri brze umjetnosti.
U filmu nema vlaka, nema putovanja na jug, samo visoke stambene zgrade s južne strane Save, ali naizgled zamrznuto vrijeme u njima još se uvijek mijenja.
"Perfect Days" nije film o rutini nego ogledalo u kojem se vidi sve što gubimo žureći — smisao, mjeru i tišinu u kojoj čovjek napokon može postojati.
Gehry je otišao, ali svijet koji je savijao po svojoj mjeri ostao je nesavršeniji — i življi — nego što bi sustav želio.
