Postoji jedna zanimljiva ironija našeg vremena. Možda ste je već uočili scrollajući po društvenim mrežama. Sve je prepuno AI fotografija, ilustracija, video snimaka... I da, postaju sve bolje, realno sve je teže reći što je AI, a što nije. Ali to neposrednu stvara jednu novu reakciju koju do prije godinu dana nismo ni znali da će postojati. Što umjetne slike postaju savršenije, brže i dostupnije, to stare, s potvrdom da ih je napravio čovjek (a potvrda je laka - sve stvoreno prije "AI revolucije"), dobivaju na težini. Ne (samo) zato što su bolje, nego zato što su – dokaz. Netko ih je morao napraviti. Stvarno. S rukama, očima, strpljenjem i granicama koje se nisu mogle zaobići.
Danas je moguće stvoriti vizualno zapanjujuću sliku u nekoliko sekundi. Bez znanja, bez iskustva, bez sjećanja. Slika se renderira ekspresno, ali trag izostaje. I upravo u toj praznini počinje se nazirati nešto što bismo mogli nazvati "sporom umjetnošću", svojevrsnim otporom koji nije protiv tehnologije, nego protiv beskonačne zamjenjivosti.