Nikad nije bilo lakše proizvesti nešto što nalikuje na rad. Par sekundi i gotovo je. Što vam treba? Slika? Pjesma? A možda ljubavno pismo, logo za firmu ili, ako baš idemo do kraja, recimo govor za vjenčanje, tekst osmrtnice? Znamo kome se obratiti. Vaš AI po izboru izbacit će sve ovo i puno više brže nego što stignete natipkati prompt. Svijet oko nas odjednom je pun proizvoda koji imaju oblik ljudske namjere, ali ne i nužno ljudski trag.
Složili smo se da su to u praksi ipak samo alati, novi strojevi, ali nešto je fundamentalno drugačije. To je taj čudan osjećaj ove nove tehnološke epohe. Strojevi ne rade samo "umjesto nas", rade ono po čemu smo se donedavno prepoznavali. Nisu preuzeli samo teške poslove, dosadne tablice i tvorničke pokrete. Ušli su u rečenicu, u sliku, u melodiju, u stil. Ušli su na prepad u prostor za koji je čovjek volio misliti da ga se ne može tako lako zamijeniti jer ondje, navodno, stanuje duša. A i duša se, ispada, dosta uvjerljivo može imitirati. Ipak, to nije kraj priče o nama. Priča sad zaokreće. Toliko toga što nam je donedavno izgledalo teško, nebitno, možda čak i gubitak vremena, odjednom se nameće kao zadnji bijeg prema stvarnosti. Grabimo fizičku stvarnost od koje smo se na neko vrijeme odustali. Grabimo je kao da u panici želimo spasiti vlastiti identitet prije nego što se razlije u nekakvu beznačajnost. Identitet, čak i ne onaj osobni, nego onaj dublji, osjećaj da smo i dalje ljudi, a ne strojevi.