Padaju li vam teško očekivanja? Uključujući i ona osobna, naročito kad malo stanete, razmislite, i zaključite da vjerojatno nikad ni nisu bila osobna nego društveno, pa čak i sistemski nametnuta. Ne dođe li vam ponekad da, nakon toliko truda, rada, odricanja, da jednostavno, jednog jutra, odlučite ne ustati? Ne u onom smislu "osjećam se oduzeto", nemam snage - nego u smislu, evo, leći ću, postojati, i baš me briga, jer ovo više nema smisla, vidim kraj, vlastitu potpunu potrošnju, i odbijam sudjelovati.
Mnogima je to još uvijek samo mentalno koketiranje koje kratko traje, jer stvaran život vas ipak ustaje, traži trud, rad, u beskonačno. Ali što ako, jednog dana, ta naizgled "luckasta ideja" odjednom postane stvarna, a ne samo mentalna gimnastika? Što ako perspektiva postane toliko blijeda da izgubi smisao? Dobrodošli u prostor odluke u kojem se upravo gomilaju milijuni ljudi.