Možda nisam direktno adresirao, ali znam da sam sigurno provlačio kroz neke ranije tekstove moju kontinuiranu ljubav prema fizičkim medijima, barem kad je glazba u pitanju. Dobro, imam i neke specifičnosti. Recimo, znam da je CD još uvijek "savršen" (streaming ga, po kvaliteti, nije sustigao), ali nešto me stalno vuče da prebirem po ladici s kazetama. Možda ritual, nostalgija, neka uspomena da su mi to nekoć bile omiljene "slikovnice" (naslovnica albuma "Abba - Arrival" djelovala mi je kao iz neke daleke budućnosti), a i ta "smetnja", karakteristični šum koji odašilje audio kazeta, jednostavno mom uhu jako godi.
Tko zna zašto. Imam par teorija. Nostalgiju sam spomenuo. Ali počinjem misliti da nije samo to. Taj "šum" zapravo nikad tišini ne dozvoljava da potpuno zavlada. Između pjesama, naročito ako kao i ja preferirate glasno, uvijek je prisutan taj šum. Kao nekakva ugodna "bijela buka" koju neki i inače vole. Nekima pomaže da zaspu ili da ih opusti. Dakle, samo šum, ne ovo što meni paše između pjesama. Jeste li znali da postoje uređaji koji puštaju samo "white noise"? Vjerojatno ste ih negdje jednom vidjeli, mali plastični, vjerojatno iz Kine stižu u tonama na neispavani Zapad. Ali jeste li čuli za "analogni" uređaj te vrste? Jedan koji sam vidio nedavno zove se "Marsona 1200 Sound Conditioner" i datira negdje s početka 80-ih (kao i ja).