Ovaj tekst namjerno ide drugim putem. Nećemo u Iran ući kroz Pentagon, nego kroz stih. Kao da smo, umjesto na brifingu, završili u starom vrtu u Širazu, tamo gdje se knjiga otvara nasumce, a čovjek tiho čita, više sebi nego drugima. Umjesto analize posljednjih prijetnji, neka ovo bude mala učionica za niskim stolom, u kojoj se pije čaj i uči kako jedan narod već tisuću godina preživljava svijet tako što ga pretvara u poeziju.
Perzijska poezija nije "razbibriga razvijenijih slojeva" niti egzotična dekoracija Orijenta. U Iranu se stih nosi kao što se kod nas nosi običaj, poslovica (ponekad i psovka). Djeca napamet znaju stihove koji su nastali prije dolaska Osmanlija, odrasli u trenutku nevolje otvaraju Hafizov Divan kao što se negdje drugdje otvara knjiga svetih tekstova. Kad se kaže da je "duh naroda" negdje zapisan, ovdje se to može shvatiti doslovno.
Možda nam baš zato, u tjednima kad vijesti govore samo o prijelazu s napetosti na katastrofu, treba ovakav zaokret. Ne da zaboravimo što se događa, nego da na trenutak sklonimo pogled s radara i gledamo Iran onako kako ga Iranci, bez obzira na svoje političke i ideološke stavove, gledaju sami – kroz priču, metaforu, pjesmu. Pauza nije bijeg, ali je ponekad jedini način da se uopće izdrži buka.
Ferdowsi: čovjek koji je perzijskim stihom vratio Irancima vlastitu priču
Kad se danas u Iranu spomene poezija, često se odmah pomisli na kasnije velikane – Hafiza, Rumija, ljubavne stihove... Iza njih pak stoji jedan stariji temelj. U sjeveroistočnom gradu Tusu, krajem 10. i početkom 11. stoljeća, živi pjesnik Abul-Qasim Ferdowsi. Iranci ga doživljavaju kao čovjeka koji je u trenutku povijesnog prijeloma perzijskom jeziku dao veliku, esencijalnu ulogu.