Ovaj tekst namjerno ide drugim putem. Nećemo u Iran ući kroz Pentagon, nego kroz stih. Kao da smo, umjesto na brifingu, završili u starom vrtu u Širazu, tamo gdje se knjiga otvara nasumce, a čovjek tiho čita, više sebi nego drugima. Umjesto analize posljednjih prijetnji, neka ovo bude mala učionica za niskim stolom, u kojoj se pije čaj i uči kako jedan narod već tisuću godina preživljava svijet tako što ga pretvara u poeziju.
Perzijska poezija nije "razbibriga razvijenijih slojeva" niti egzotična dekoracija Orijenta. U Iranu se stih nosi kao što se kod nas nosi običaj, poslovica (ponekad i psovka). Djeca napamet znaju stihove koji su nastali prije dolaska Osmanlija, odrasli u trenutku nevolje otvaraju Hafizov Divan kao što se negdje drugdje otvara knjiga svetih tekstova. Kad se kaže da je "duh naroda" negdje zapisan, ovdje se to može shvatiti doslovno.