Kraj sedamdesetih u SF filmu izgleda prilično optimistično. Zvjezdani ratovi, heroji, mitske sudbine, sve je šareno i dinamično, a svemir je zabavna velika pozornica pustolovine. U taj "veseli" svemir ulazi film koji je puno mračniji, gdje putovanje kroz svemir nisu warp pogoni i obračuni laserima, nego hladni dodir škripavog željeza od kojeg je sam brod sastavljen. Dakako, govorimo o kultnom filmu Alien iz 1979. godine.
Zanimljiv detalj, koji vjerojatno znate, je taj da je film kod nas imao naziv "Osmi putnik", što je referenca na samog "aliena" uz 7 članova posade svemirskog broda Nostromo. No, iako smo ponekad bili vrlo kreativni s davanjem "domaćih naziva" (nekad bolje, nekad lošije), ovo nije jedan od tih slučajeva. Od koga je niz krenuo teško je reći, ali brojne zemlje imale su tu konstrukciju naslova. "Alien - El octavo pasajero" u Argentini, "Alien, le 8ème passager" u Francuskoj itd. Neki su pak htjeli biti originalni, recimo Nijemci kod kojih je naziv filma "Alien: Das unheimliche Wesen aus einer fremden Welt" (u prijevodu: "Alien: Jezivo stvorenje iz drugog svijeta").
Postoji teorija da su mnogi kino distributeri mislili da "Alien" neće biti dovoljno da se animira publiku. U svakom slučaju, sam film je remekdjelo i kao takav mogao se zvati bilo kako. Dobro, ipak ne treba pretjerivati da ne bismo dobili nešto kao što je "Don't Look Now" (u našem prijevodu "Ne okreći se"), prekrasan i potresan englesko-talijanski film iz 1973. kojem, koliko god se trudili, nećete zapamtiti ime (i sad sam ga morao tražiti po filmografiji Donalda Sutherlanda da se sjetim naziva!).
Vratimo se mi na "Aliena" ili "Osmog putnika". Zašto je film toliko fascinantan i iz današnje perspektive? Puno je razloga. Kao prvo, iznimno je gledljiv u vizualnom smislu. To je jedan od onih filmova koji, pogotovo ako ga gledate u obnovljenoj visokoj 4K rezoluciji, izgleda fantastično, kao da je jučer sniman - ili i bolje. Filmovi koji su snimani na, kako i nazivu priliči, filmu, mogu se vrhunski restaurirati, zapravo može im se podići inicijalna rezolucija za nove ekrane tako da ih gledamo u daleko jasnijoj slici nego nekoć na starim CRT "kvadratima". Zanimljivo, to uljepšavanje preskočit će filmove koji su se snimali digitalno, naročito prije kojih 20-ak godina na rezolucijama koje nisu same po sebi bile previsoke. Tako će primjerice jedan prekrasno zbunjujući film "Inland Empire" Davida Lyncha ostati vječno "zaključan" na jadnih 720x480 piksela koliko je njegova tadašnja omiljena "daje-mi-slobodu" kamera Sony PD150 pružala. No, tko zna, možda jednom ta niska rezolucija postane ponovno privlačna, ne bi čudilo (pogotovo kad već vidimo da u svijetu računalnih igara se vraća nešto što nazivaju "PS1 estetika!").