Nekoliko ljudi sjedi u kafiću. Niti je kafić nešto osobito dotjeran, a bome nisu ni gosti. Zapravo, da iznad ulaza nema nekakve oznake naziva, koja je možda nekoć i svjetlila, možda bi zabunom pomislili da je samo netko ostavio otvorena vrata svog suterenskog stana. Ali pošto ima i ime i sliku jednog od poznatih piva, vjerojatno onog koje upada u kategoriju "radničko", ulazite unutra. Nakon što se ukažete preko praga, konverzacija unutra nakratko zastaje. Sve oči su uperene u vas, jer vi u pravilu ne ulazite ovdje. Tko ste odjednom vi pak sad? Bez brige, jedno indiferentno "dobar dan" je dovoljno, neka bude raspršeno. Netko tamo jest konobar, ali ne možete iz prve pogoditi tko, ne ovako na prepad. Sjednite za prazan stol, ili za šank, ako već nije popunjen, odnosno ako ta slobodna barska stolica ne izgleda kao da već nosi nečije nevidljivo ime, jer vlasnik iste je možda samo skočio do WC-a ili po cigarete.
Žamor će se uskoro resetirati, a vi ćete se stopiti, kao promatrač, s atmosferom koja više nalikuje nečijem dnevnom boravku nego striktno "ugostiteljskom objektu". I što sad? Doći će već netko da vas posluži, nema žurbe. I onda? Ništa. Uživajte, doživljavajte, jer upravo uživo promatrate jedan cijeli svijet koji uskoro više neće postojati. Jednu cijelu sociološku kategoriju o kojoj će se ubrzo samo pričati, čak će se i tugovati za njom. Naravno, ne idete nužno za time već danas, ne ovdje, jer teritorijalno malo kasnimo s "progresom". Naročito ne ako ste i sami "inventar" u jednom takvom objektu relativno često. Ali to što danas gledate je vatrogasna zabava o kojoj samo slušate. I vi ćete samo pričati, a netko će vam zavidjeti, pa će vam biti čudno, čemu glorificiranje "vucaranja po kafićima", pa ćete na kraju vidjeti i sami.