Frank Gehry je preminuo 5. prosinca 2025. u Santa Monici, u 96. godini života, nakon kratke respiratorne bolesti. Kad god se tako najavi kraj nečijeg života, čovjek ima osjećaj da je svijet odradio još jednu tehničku obavijest, možda već unaprijed pripremljenu (za nekog značajnog i starijeg od 90 sigurno su već napisane). Ali s Gehryjem je situacija odmah bila drugačija. Skoro svi izvori, od najpretencioznijih arhitektonskih do najbanalnijih lifestyle magazina, posegnuli su za istim slikama - titanijski valovi Guggenheima u Bilbau, srebrni oklop Walt Disney Concert Halla u Los Angelesu, nasmiješeni starac s tankim naočalama, pomalo zbunjen vlastitom veličinom.
Čudno je tugovati za arhitektom. Za glumcem, redateljem, glazbenikom – to nam je bliže, kroz njihovu umjetnost smo prolazili brojne emocije, sve od suza do smijeha. Gehry je pak većini ljudi bio prisutan u životu posredno, kroz fotografije koje možda i nisu povezivali s njegovim imenom, kroz razglednice, reklamne kampanje u kojima je njegov Bilbao često služio kao dokaz da "kultura donosi profit". Ipak, vijest o njegovoj smrti ne djeluje kao vijest o smrti čovjeka kojeg nismo poznavali, već kao kraj poglavlja u kojem je arhitektura još jednom pokušala biti nešto više od pravilno poslaganih kvadrata za rentu i hipoteku.
Odavno je dobio etiketu "najslavnijeg arhitekta nakon Franka Lloyda Wrighta", majstora koji je globalnim neboderima i muzejima dao osjećaj pokreta, razigranosti, pa i drske teatralnosti. Ali iza tih etiketa krije se nešto intimnije: čovjek koji je tvrdoglavo odbijao da mu linije budu mirne, da mu fasade šute, da gradovi ostanu u ravnini s asfaltom... Čim je vijest o njegovoj smrti krenula kružiti, postalo je jasno da ne tugujemo samo za starcem iz Santa Monice, nego za jednom idejom – da je prostor oko nas polje borbe, ali i igre, i da se još uvijek može raditi "ludosti" u svijetu koji sve pokušava svesti na tablice i metriku.
Njegove zgrade i muzeji izgledaju kao da su uhvaćeni usred pokreta, kao da će se u sljedećem kadru konačno odvojiti od tla, malo se izvrnuti, pa sjesti natrag – s nekom novom težinom.