Jednog jutra 1941. Iran se probudio između dvije vojske. Nije bio neprijatelj, nije bio saveznik, bio je potreba.
U kolovozu 1941., dok su njemačke divizije jurile prema Moskvi, jedna zemlja daleko od glavnih europskih bojišta probudila se između dvije vojske. Britanci su ušli s juga. Sovjeti sa sjevera. Iran nije napao London, nije napao Moskvu, nije objavio rat saveznicima. Nije bio novi front nacističke Njemačke. Ali imao je luke, naftu, željeznicu i ceste koje su vodile prema Sovjetskom Savezu. U tom trenutku to je bilo dovoljno.
Saveznici su to zvali nužnošću. I možda, iz njihove ratne perspektive, doista jest bilo nužno. No za Irance je stvar izgledala drukčije: njihova zemlja nije tretirana kao država, nego kao prolaz. Kao karta. Kao prometna arterija između Perzijskog zaljeva i Staljinovog fronta. Ako se želi razumjeti zašto Iran i danas s dubokom sumnjom gleda na velike sile, ne treba početi samo s revolucijom 1979. ili državnim udarom protiv Mossadegha 1953. Treba se vratiti i u 1941., u godinu kad su antifašistički saveznici okupirali neutralnu zemlju kako bi spasili vlastitu logistiku.