Na karti svijeta nekada se mogao vidjeti obris danske zastave duboko u Karibima. Otoci Sveti Toma, Sveti Križ i Sveti Ivan bili su danski posjed stotinama godina, iako su od Kopenhagena udaljeni tisućama kilometara. U europskim prijestolnicama takve kolonije dugo su služile kao potvrda državnog prestiža, dokaz da i male sile mogu imati svoje tropske "točke" u globalnoj trgovini.
Na tim otocima izgrađena je ekonomija šećera. Plantaže trske, preša, brodovi koji odlaze prema Europi i prema drugim kolonijama, a u samoj srži tog sustava bio je rad ljudi dovedenih iz Afrike. Danska je svoje karipske posjede uvezala u širi atlantski poredak u kojem je roba slobodno plovila, a i ljudi su bili roba. U središtima moći govorilo se o trgovačkim bilancama, dok se na otocima svakodnevica mjerila u prisilnom radu, kaznama i otporu.
U 19. stoljeću taj se svijet počeo raspadati. Pobune robova i promjena moralne klime u Europi stavljale su kolonijalne vlasti pod pritisak. U Danskom Zapadnoindijskom otočju ropstvo je formalno ukinuto nakon pobune 1848. godine, ali društvena hijerarhija ostala je gotovo ista. Bivši robovi ostali su na zemlji koja nije bila njihova, u ekonomiji koja je i dalje služila metropoli. Istodobno, šećer s drugih tržišta potiskivao je skupi karipski proizvod, a održavanje kolonije donosilo je više troška nego koristi.
U Kopenhagenu je rasla svijest da tropski posjed nosi odgovornost i stalne izdatke, dok država nakon poraza 1864. i gubitka Šlesviga i Holsteina prelazi u novu fazu povijesti. Umjesto ambicije "srednje sile", profilira se oprezna skandinavska država koja nastoji preživjeti između većih susjeda. U toj novoj slici Danske egzotični otoci u Karibima djelovali su kao ostatak drugog vremena, kao kolonijalna epizoda koja više ne prati realnu moć i interese kraljevine.