Početkom 15. stoljeća Europljani nemaju monopol nad pojmom svijeta. Sredozemlje i Atlantik još su sporedna pozornica u odnosu na golemu mrežu trgovačkih puteva koji povezuju Kinu, Indiju, Arapski poluotok i istočnu Afriku. Središte te mreže nalazi se u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, a ključni akter je dinastija Ming koja se nakon izbacivanja Mongola želi potvrditi kao središnja sila poznatog svijeta.
Kineski carski dvor u Nanjingu, a zatim u novoj prijestolnici Pekingu, raspolaže resursima koje Europa tog vremena ne može ni zamisliti. Administracija koja doseže do najudaljenijih provincija, porezni sustav koji puni carsku blagajnu, razvijena brodogradnja, pomorska znanja skupljana stoljećima plovidbe uz obale Kine i jugoistočne Azije. Na kopnu i dalje živi sjećanje na mongolsku prijetnju, no istodobno se rađa ambicija da se kineska moć projicira daleko preko horizonta.