Jedan rat počeo je tiho, s nekoliko savjetnika i osjećajem kontrole. Završio je kao lekcija o sili koja se pretvara u vlastitu zamku.
Dok se rat između SAD-a, Izraela i Irana širi, a u Washingtonu i savezničkim krugovima kruže scenariji o novim udarima na otok Kharg (možda i invazija?) i još dubljem ulasku u sukob, iz Teherana stiže poruka koja pogađa ravno u jedno od najosjetljivijih mjesta američke povijesti. Upozorenje da bi Amerika u Iranu mogla "proći kao u Vijetnamu" je bitno. To je pažljivo odabrana povijesna formula koja priziva rat u kojem je najveća vojna sila svijeta godinama gomilala ljude, baze, vatrenu moć i politički kapital, a zatim shvatila da se nalazi u sukobu koji ih troši brže nego što troši protivničke resurse.
Zbog toga Vijetnam danas vrijedi prizvati kao povijesni podsjetnik s vrlo praktičnom težinom. Američki poraz ondje nije nastao u jednom danu i nije se sveo na jedan slom fronte. Građen je godinama kroz rutinu svakodnevnog ratovanja. Upravo u toj sporoj, gotovo birokratskoj spirali skrivena je najvažnija lekcija za svaki novi rat u kojem Amerika sudjeluje.