Europa je poslije voljela zamišljati da se španjolska katastrofa rodila iz velikih riječi: fašizam, komunizam, republika, revolucija. To nije netočno, ali je uredno do mjere obmane. Dana 17. srpnja 1936. rat nije počeo u madridskom parlamentu, u barcelonskim sindikalnim dvoranama ili u kakvom zadimljenom europskom kabinetu. Počeo je u španjolskom Maroku, u kolonijalnim garnizonima, ondje gdje je metropola desetljećima držala nasilje dovoljno daleko da ga ne mora gledati kao vlastito. Bio je to europski rat s afričkim fitiljem.
To nije samo geografska zanimljivost. Španjolski građanski rat često pamtimo kao generalnu probu Drugog svjetskog rata, s njemačkim avionima iznad Guernice, talijanskim trupama, sovjetskim savjetnicima i idealističkim strancima koji su dolazili ginuti za tuđu, ali moralno prepoznatljivu stvar (bilo ih je dosta i iz Jugoslavije). No prije nego što je rat postao velika europska metafora, bio je pobuna vojske koja je navikla da se politika rješava zapovijedima.