Ukrajinski dronovi kao teret za saveznike - stara škola ometanja spojila se s informacijskom taktikom u novu strategiju.
Iran je naučio kako može kontrolirati Hormuz, ali Trump je u tom procesu naučio da i njegova poluga ima vrijednost, da trajanje kontrolira s druge strane.
Postoji njemačka struja koja puno toga zna i malo toga smije reći. Trenutak je blizu, ali strateška ambivalentnost neće biti dovoljna.
U velikoj igri najopasniji trenutak nije kad protivnik prijeti, nego kad se vlastita prednost učini sigurnijom nego što jest.
Ako je cijela vertikalna linija stradala, društvo neće vječno pristajati na neposredne opasnosti i anksioznosti rastućeg intenziteta.
Znamo li uopće što je bila prva industrijska revolucija ili tek sada, na pragu nove, škripu njezinih strojeva čujemo kroz zujanje naših?
Nakon dva dana u Pekingu Trump se nema čime pohvaliti. Kina neće vršiti pritisak na Iran, a to znači da dolazi njegov trenutak odluke.
Uska grla svijeta nisu samo presudne energetske linije. Ponekad su to vrata kroz koja velika sila uđe kao gospodar, a izađe kao uspomena.
Teheran je dopustio prolaz kineskim brodovima kroz Hormuz, šaljući poruku da se tjesnac može otvoriti, ali ne pod američkim uvjetima.
Kad čovjek koji "jako dobro zna" dobije mikrofon, možda ne slušamo budućnost, nego pažljivo režiranu utjehu za sadašnjost.
Kad jedna sila raste, druga ne vidi samo promjenu, nego vlastiti kraj. Amerika i Kina stigle su pred vlastitu povijesnu prekretnicu.
Kriza oko Hormuza dovela je Washington u poziciju da za izlaz iz rata mora tražiti pomoć od svog najvećeg strateškog rivala.
Trump dolazi po dogovor koji može doma pokazati, ali Peking danas zna da vrijeme, tržišta i karte svijeta sve više rade za njega.
Stari totalitarizam tražio je javnu lojalnost. Novi ide dublje: traži da čovjek u sebi prihvati strah, oslijepi se i zamrzi disidenta.
Alisa je mislila da je zalutala u san pun apsurdnih pravila. Danas taj san zovemo ekonomijom: svi trče, a nitko nigdje ne stiže.
Jednom, u lijepom predgrađu Connecticuta, moglo se plivati kroz privatna mora srednje klase. Ali svako je vodilo dublje prema neugodnoj istini.
Otprilike smo u trenutku kad rat u Perzijskom zaljevu možemo proglasiti ratom koji ne prolazi. Moramo biti svjesni kako će direktno utjecati na sve nas.
Kad se carstvo zaglavi u vlastitoj krizi, najopasniji dar koji mu rival može dati nije ustupak, nego iluzija da još vodi igru.
Slušali smo priče o zabavama u vatrogasnom domu. Nismo ih doživjeli. A ono što smo mi imali sada nestaje pred našim očima.
Zašto šefovi AI kompanija govore kao da prodaju katastrofu? Nije li to kontraproduktivno? Osim ako je egzistencijalna panika postala dio poslovnog modela.
