Država na periferiji može umisliti da joj je baš udobno, njezini građani također, ali naplata te iluzije stiže poput topota apokalipse.
Svaka periferija u sebi nosi barem dva prokletstva. Centar za nju zna pa će je iskoristiti. Ali i ono što vlada periferijom zna za nju i još će je više iskoristiti, držeći centru ljestve – ili mu, u ovom slučaju, osiguravajući otvorene puteve, krivotvorene dokumente i poziv na kontaminaciju.
Pitanje se stoga uvijek vraća na ono osnovno – s kojim se prokletstvom periferija prvo treba uhvatiti u klinč prije nego što joj zajedno onemoguće da diše i djeluje? Centar je daleko, mnogi ne znaju ni gdje je točno. Lokalna pak vlast ima i ime i prezime, stranačku kraticu i povijest bahatosti. Stoga odgovor možda i nije tako težak kako se čini. Ili ipak jest? Jer bahata vlast na periferiji ima jednu specifičnost: udobno je rotacijska i uvijek će se izrotirati do istoga poslušničkog obrasca ponašanja. Tome i služi demokracija, odnosno ono što se njome danas naziva, zbog čega je i sama riječ postala nešto pogrdno.