Kad jedna sila raste, druga ne vidi samo promjenu, nego vlastiti kraj. Amerika i Kina stigle su pred vlastitu povijesnu prekretnicu.
Kada Xi Jinping pred Donaldom Trumpom u Pekingu spominje "Tukididovu zamku", to nije profesorska doskočica nego vrlo precizno odabrana politička šifra. Naime, u službenoj kineskoj formulaciji, Xi je na sastanku u Velikoj dvorani naroda pitao mogu li Kina i Sjedinjene Države "izbjeći Tukididovu zamku" i stvoriti novi obrazac odnosa velikih sila. Istodobno je govorio o "konstruktivnoj strateškoj stabilnosti" kao novom okviru za sljedeće godine. Drugim riječima: iza ceremonije, zastava i diplomatske uljudnosti tu je pitanje koje je mnogo starije od Trumpa, Xija, Pekinga i Washingtona - može li svijet preživjeti trenutak u kojem jedna sila više ne želi biti podređena, a druga još ne zna kako prestati biti gospodar?
Tukididova zamka je pojam koji se veže uz starogrčkog povjesničara Tukidida i Peloponeski rat, odnosno veliki sukob Atene i Sparte u 5. stoljeću prije Nove ere. Sažetak glasi ovako - nije samo rast Atene izazvao rat, nego strah koji je taj rast proizveo u Sparti. Moderna popularizacija pojma dolazi od Grahama Allisona i Belfer Centera (Allison je američki politolog i profesor s Harvarda, a Belfer Center utjecajni harvardski centar za međunarodne odnose i sigurnosne studije), koji su u povijesti identificirali čak 16 slučajeva u kojima je nova velika sila ugrožavala staru - 12 tih slučajeva je završilo ratom. To ne znači da je rat zakon prirode. Znači da promjena hijerarhije proizvodi paranoju, a paranoja zatim počinje izgledati kao razborita državna politika. No, u ovom našem slučaju, očito 17. u nizu, je li moguće izbjeći zamku i jesu li dvije sile svjesne tko je Atena, a tko Sparta?